…a bebe su s jednog čudnog planeta koji nije u našem sunčevom sustavu. To je planet na kojem se ne izmjenjuju dan i noć, postoji samo budno stanje, a bebe uvijek imaju energije na pretek. Odmaraju se desetominutnim pogledom u daljinu. Zato im spavanje na našoj planeti pada tako teško. One zapravo ne znaju što je to! Umor u njima stvara nelagodu i strah i zato se tako bučno i žarko bore protiv njega. Postoje, naravno, bebe koje će brzo od svojih roditelja naučiti kako se prepustiti užitku spavanja, ali one druge nikako da usvoje ovozemaljsku potrebu za dugim snom. Čak i kad ih umor svlada, one će se buditi svako malo u nadi da se njihova energija obnovila.
Na njihovom planetu ne postoji zakon gravitacije, a sve oko njih je mekano. Ne postoji opasnost od pada, udarca i samim time od boli, a naše bebe mogu letjeti gdje god zažele. Dolaskom u maleno tijelo koje preuzmu na našoj planeti, bebe se odjednom osjećaju stisnuto i ograničeno i jedino olakšanje pružamo im mi noseći ih. Naš je zadatak olakšati im tu tranziciju tako što ćemo ih puno nunati, držati visoko, a kad malo porastu igrati se s njima „aviona“ i sličnih igara kako bi ponovno osjetili radost bestežinskog i letećeg stanja.
Kako tamo gravitacija ne postoji, možete zamisliti njihovo oduševljenje kad shvate da stvari koje ispuste iz svojih ruku padaju na pod! I ne samo to; što je stvar teža to stvara jači zvuk u susretu s podom. Tom oduševljenju jednostavno nema kraja. Bebe mogu provesti cijeli dan bacajući i rušeći stvari, baš kao da stalno preispituju naš zakon gravitacije (pod uvjetom da sve te stvari netko drugi podiže nazad jer taj zakon ipak još nisu otkrili).
Bebe na svom planetu komuniciraju telepatski. Mogu jednim pogledom drugoj bebi dati do znanja kako se osjećaju i što žele. Njihove se želje najčešće baziraju na tome da trebaju pažnju, nježnost i ljubav. Odgovaraju smijehom i zaljubljenim pogledom. Dolaskom na našu planetu shvaćaju da mi, odrasli, u razgovoru koristimo riječi. Puno riječi. Jako puno riječi, a malo osjećaja. Izbezumljene, bebe ispuštaju glasni zvuk koji im je u tom trenu najlakše proizvesti – plač, a vrlo brzo shvaćaju da pomoću tog zvuka mogu dozvati ne samo svoje roditelje već i svoje bake, djedove, tete, stričeve, susjede…i dobiti što žele. S vremenom, ipak, prihvate naš način komuniciranja i počnu učiti i koristiti riječi.
Kada dođu na naš planet, mi – roditelji – učimo ih kako da se prilagode društvu i normama ponašanja. Ponekad su te borbe teške jer, tko zna koliko je dugo naše dijete bilo na svom planetu i koliko se čvrsto drži svojih pravila. Poneke su borbe slatke, a poneke nas ostavljaju s velikim, ljubičastim podočnjacima i pokojom sijedom vlasi. No u silnoj želji da dijete naučimo našim obrascima ponašanja često ne vidimo što oni od svog svijeta nose nama. Iskrenost i nevinost koju oni posjeduju iskorijenimo prebrzo želeći da se dijete uklopi. Nemojmo žuriti kako bi smo pretvorili svoje dijete u Marsovca ili Venerijanku. Pustimo ih da nose dio svog čudnog, iskrenog, uvijek budnog planeta u sebi.
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra će s nama dijeliti svoje majčinske avanture.
