I tako sam pomislila da je naša priča sa dojenjem završila prije više od mjesec dana kada sam i podijelila iskustvo odvikavanja većeg djeteta od “kike”. I onda se dogodi lom. 2 tjedna mira, spavali smo skoro u komadu, uvijek je tu kotrljanje, penjanje u snu na maminu i tatinu glavu, ružni snovi, smijanje u snu, ma čitav svijet situacija po noći, ali ipak smo spavali. L je odjednom počeo vrištati po noći, urlati, silaziti s kreveta i odlaziti u boravak, guranje – bacanje – vrištanje dok ne zaspe na podu. Doslovno. Ne želi da smo s njim, a želi. Nas dvoje smo bili potpuno izluđeni nakon 7 takvih noći. Štoviše, takve situacije su se počele odvijati i po danu. Kap koja je prelila čašu je bila u restoranu na ručku s prijateljima kada je mladi gospodinčić odlučio da mu vjetar puše u krivom smjeru, bacio se na pod nasred restorana, skinuo tenisice i u čarapama se valjao. Dok konobar prelazi preko njega, a par ljudi koji su bili prisutni upućuju poglede s kiselim osmjehom (jer to je simpa gledati sa strane, ali i malo zabrinjavajuće), meni vrućina dolazi u lice, osjećam se bespomoćno i ne znam kako ga smiriti. Tada smo odlučili da možda trebamo razgovarati s nekim stručnim. Da se razumijemo, u niti jednom trenutku nismo pomislili da naše dijete treba stručnu pomoć, nego isključivo mi. Prvi put smo roditelji, prvi put sve to prolazimo, i sasvim je jasno da ne znamo kako se postaviti. Kod nas (op.a. u našoj divnoj, ali ponekad primitivnoj zemljici) sramota je ako potražiš pomoć. Pogotovo psihologa ili (nedajBože!) psihijatra. To odmah znači da si L.U.D. Ne spadam u tu kategoriju. Mi smo zaključili da ne znamo sami, pa bolje da nas uputi dječji psiholog kako se ponašati i kako pomoći svojem djetetu.
Odlazak na razgovor je bio pun pogodak. Toliko toga smo sami sebi u glavi razjasnili. Počet ću od početka. Dakle, bila sam svjesna da je bijes vrlo vjerojatno još uvijek zbog one čije ime ne smijemo koristiti – njezinog veličanstva “kike”. Kada sam se otvorila doktorici i krenula od samoga početka, kako sam duže dojila, kako sam dozvolila da se nekada (čitaj: gotovo svakodnevno) umiruje “igranjem” s prsima, i krenula sam se odmah opravdavati, zaustavila me i upitala zašto se opravdavam. Na trenutak nisam niti sama znala. Ali zapravo jesam, krivila sam sebe što se L ne zna nositi sa bijesom, krivila sam sebe što sam dugo dojila, zapitala sam se je li to bila dobra odluka, a sve to zbog toga što sam bila izbombardirana potpunim idiotarijama o dojejnu i sama sebi stvorila grižnju savjesti oko nečega što mojem djetetu nije donijelo ništa osim ugode, ljubavi i nježnosti. Činjenica je da su mediji dojenje “izseksualizirali” konstantnim nepotrebnim natpisima, savjetima, komentarima javnosti, osuđujućim pogledima, mišljenjima primitivne sredine koja nešto kao što je dojenje, a to je samo i isključivo hranjenje vlastitog djeteta, maženje, ugoda i utjeha mojem djetetu za koje sam spremna napraviti sve na ovom svijetu, vidi kao nešto seksualno i vulgarno. Sram me može biti što sam ikada takvo nešto pomislila. Sramim se što sam dozvolila da mi se nametne krivnja zbog nečega što je prirodno. Identičan tekst bih mogla prekopirati i za bočicu. Jer, i bočica je babaroga, i dugo dojenje je babaroga. Ali, vratimo se na početak. Da, svakako sam svjesnija da s drugim djetetom trebam odrediti granice, ne dozvoliti “igranje” do te mjere da bi kasnije to postalo problem.
Krenimo dalje, moj L je jedan jako mazan i nježan dječak, unatoč jakoj konstituciji i snažnom glasu. Na mamu je. Glasan i nježan. I nisam mogla sebi objasniti, a toliko je jednostavno – L je ljut jer se ne zna smiriti. To je nova vještina koju treba naučiti. I u tim trenucima njegovog bijesa, bacanja na pod, vrištanja, treba mu jasno dati do znanja da smo tu, i tata i ja, da ga razumijemo. I to je to. On će i dalje nastaviti po svome, bit će malo zbunjen, i dalje će se valjati po podu, ali će znati da ga razumijemo i da smo tu. Čim se umirio, pohvalili smo ga. Nakon toga bi se opet bacio, a mi bi opet po svome – razumijemo te. Ne treba djetetu u takvim trenucima nuditi brda i doline da se smire, jer oni to ne žele. Oni se jednostavno trebaju ispuhati (kao i mi odrasli). I tako smo mi krenuli. I funkcionira. Njegov bijes je sve rjeđi, još uvijek se voli baciti na pod kada nije po njegovom, ali se intentzitet i trajanje smanjuje. Uz sve to, mi imamo više strpljenja jer smo svjesni da on pokušava sam sebe iskontrolirati. Trudi se. Dakle, nije nama psihologica otkrila toplu vodu i magičan lijek. Samo nam je otvorila oči da se radi o vrlo jednostavnom rješenju. Nadalje je rekla nešto što mi se jako svidjelo. Djeca vole biti dobra, vole kada ih se pohvali i vole autoritet. Da se zna što se smije, a što ne. Doživljavala sam sebe kao “strogu”, nakon razgovora sam shvatila da nisam ni “s” od stroga. U mom rječniku se uvijek nalazi “molim te”. Zapravo treba djetetu jasno dati do znanja kada se nešto ne smije. Bez nepotrebnih objašnjavanja (jer njihova koncentracija je kratka). Sviđa mi se taj pristup u kojem nije dijete moj šef. Treba se znati tko je dijete, a tko roditelj. Iako često zaboravim, iako se često on ponaša kao da je moj roditelj. Ali učimo se. Već sam par puta napisala kako je roditeljstvo dugotrajan proces u kojem se odgaja ne samo dijete, nego i sebe i okolinu. Vrlo odgovoran posao. Zato nije sramota zatražiti pomoć kada sami ne znamo pronaći rješenje. To je zapravo pohvalno! I sretna sam što smo muž i ja na taj način i sebi i našem djetetu pomogli.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Svaka čast! Uvijek sam za stručnu pomoć i hvala bogu da je često možemo dobiti čak i besplatno. Jako su mi pomogla predavanja Tomislava Kuljisa ali ne osjećam se spremno za sve situacije koje dolaze i uvijek ću tražiti pomoć.