Friška sam majka dvoje djece, moje druga beba je na svijet stigla prije nepuna 2 tjedna. Suprug i ja smo davnih dana rekli da ćemo, kad stigne prvo dijete, vrlo brzo napraviti i drugo, kako bismo se onako još uhodani, bacili u koštac sa svim izazovima nove bebe, ali da onda za kojih 2-3 godine bude puno lakše. Sanjali smo, doduše još uvijek sanjamo, da za kojih dvije godine djecu potrpamo u auto ili avion i odemo na obiteljsko putovanje. Maštamo da za maksimalno pet godina kad drugo dijete dosegne visinu potrebnu za ulazak u Disneyland, odemo put Francuske.
Sada trenutno, to se čini zaista daleko, no kako će moj dječak vrlo brzo proslaviti drugi rođendan, a ja se nisam ni okrenula, vjerujem da će to zaista brzo doći. No, prije toga, nadam se da ćemo suprug i ja djecu uspjeti povezati onako kako se samo brat i sestra vole.
Tek pred kraj druge trudnoće počeli smo panično razmišljati o tome što smo napravili i počeli preispitivati svoju odluku i postupke. Jesmo li spremni za drugo dijete? Je li Lukas dovoljno velik da shvati kakve promjene nam stižu i hoće li uopće prihvatiti bebu? Sva sreća, od početka trudnoće smo Lukasu govorili da mama u trbuhu ima bebu. On je tada imao godinu dana. Jako voli lutke i bebe općenito i svaki put kada bi došao u kontakt s bebom ili je negdje vidio (TV, slikovnice, plakati…), ja sam mu govorila da mami u trbuhu raste ista takva, samo još manja, i da će on morati jako paziti na nju kad se rodi. Od prvog dana sam mu govorila da beba raste kad on mazi i grli trbuh, tako da sam cijelu trudnoću s vanjske strane trbuha imala te male ručice na sebi.
Ljubio je trbuh, grlio, mazio, pričao s njim. Tata je također mazio trbuh, kako bi Lukas vidio da smo svi nježni i pažljivi, u nadi da će i on biti takav. Pričali smo mu da će nam morati puno pomoći oko seke jer će on biti veliki braco i trebat će nam pomoći seki promijeniti pelenu, staviti dudu, brinuti se da joj ne bude hladno. Govorili smo mu da će učiti seku puzati i hodati, da će joj davati papati jer on to sve već zna, a seka neće ništa znati kad se rodi.
I onda je došla seka. Ja sam otišla u rodilište, a nekoliko dana prije dogovorenog termina poroda sam bila u psihičkom rasulu. Nisam mogla prestati misliti o tome što smo napravili Lukasu, što misli gdje je mama, hoće li biti ljubomoran ili ljut na mene jer sad držim seku u rukama. Iz tog razloga, rekla sam suprugu da ga dovede u bolnicu, jer sam smatrala da mu treba taj prijelaz u njegovoj maloj glavici kako bi shvatio što se dogodilo. Iako je on zapravo još jako malen, nikad mu ne lažemo, jer manje-više svaku situaciju shvaća, samo mu objasnimo prilagođeno njegovoj dobi. U bolnici ga je od seke dočekao mali poklon, i to je bio prvi korak ljubavi. Malo smo ga potkupili, ali sve je to u višu svrhu.
Bojala sam se trenutka kad ćemo nas dvije doći doma. No kad me vidio, razveselio se, ali nije me zagrlio. Mene je to dotuklo, no on je veselo potrčao prema seki i rekao: ‘Bok seka Jota!’. Krenuo ju je maziti i ljubiti, a ja sam bila strašno ponosna na njega u tom trenutku.
Kroz ovo vrijeme što sam doma, Lukas joj svako jutro zaželi dobro jutro i da pusu, pomazi je i naredi joj da ‘papa cicu’. Nekoliko puta dnevno obavezno provjeri ima li seka dudu, a par puta kad je Lota počela plakati, njemu su oči zasuzile jer je bio tužan što seka plače. Kad ju presvlačimo, on dodaje pelenu i smije staviti kremicu na sekinu guzu, da ju ne buba guza. Sjeća se svog osipa koji smo mazali kremicom i nije ga više boljelo.
Doduše, prošli smo i pokušaj hranjenja seke čokoladom, vađenje iz njihalice jer ju on želi ‘čuvati’ (držati), ali generalno, presretni smo kada vidimo kako se zaštitnički odnosi prema njoj i kako je brižan. Gosti je ne smiju dirati, njima je to strogo zabranjeno, jer to je ‘moja seka Jotica, ne dijati’.
Puno puta smo se pitali hoće li naše akcije imati utjecaja i hoće li je zaista prihvatiti, no apsolutno svaku riječ koju smo mu govorili dok je seka bila u trbuhu, on je zapamtio i ponaša se u skladu s njom. Borili smo se s Lukasovim presvlačenjima, kupanjima i sl., ponekad nije htio pa bi krenuli i tantrumi, a sad kad kažemo da se i seka ide presvući ili da će gledati njega kako peca ribice u kadi, spremno ide odraditi sve što treba.
Zato pričajte, puno pričajte svojoj djeci, iako vam se možda čini da ne razumiju. To su vrlo pametne glavice koje si sve poslože na svoj način, bitno je samo da šaljete pozitivnu vibru i da osjete sreću i veselje s vaše strane, a ne strah i paniku. I bit će sve divno.
Pripazite samo na leteće objekte. Lota je do sada uspješno izbjegla leteće bojice, loptice i autiće. Taj problem rješavamo u hodu.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
Odlican post ?????
U mene obrnuta situacija.Curka je starija,ali su razlike skoro 5 godina.Sve u svemu puno je pomagala i dosta smo pricale i sve super proslo.Jako sam ponosna na nju ?
Sad ona ima 7,a on 2 gi 5 mj.