Budim se u 4 ujutro. Probudio me moj sin iz susjedne sobe. Čujem da mu je nosić potpuno začepljen i da ima visoku temperaturu, a ja ne mogu biti pored njega i umiriti ga svojim poljupcima jer za tjedan dana trebam roditi i ne smijem se sad razboljeti. Nakon nekoliko minuta odustajem, stavljam masku na lice i krećem u ophodnju. Grijem mlijeko, pripremam sirup i kapi za nos. Sve smo odradili, malac se umirio i zaspao pored svog tate. A ja, san nikako da opet dođe. Mozak je počeo raditi i ne prestaje. Drugi malac u trbuhu se probudio i započeo sa svojom preranom jutarnjom rutinom boksanja po mojim unutarnjim organima. Popila sam čašu mlijeka što je rezultiralo ustajanjima svakih 20 minuta kako bih popiškila 4 kapljice. Ali, to su te radosti trudnoće.
Moram mirovati, kaže doktor. Kako da mirujem pored svog dvogodišnjeg tornada? Ali moram, nemam izbora.
Tijekom svoje noćne avanture, između ostalog počela sam razmišljati o supermami. O svakoj supermami. I o nama ženama. Nedavno smo objavile tekst jedne od naših omiljenih supermama, “oda mužu”… I onda sam se zapitala, koliko ste vi, svaka od vas mama, čule neku odu o sebi, kao mami, ženi? Slušam svoju okolinu, sada, kada se spremam za bolnicu, i vidim kako se spremaju volonteri čitave Hrvatske doći k nama u stan i pomoći mom mužu da tih 5 dana što me neće biti, ne bude sam sa svojim dvogodišnjakom. Jedna baka ujutro, druga baka popodne, teta navečer, pitaju treba li i po noći.
Promatram ih i ne mogu ne priznati da mi sve to djeluje malo pretjerano.
Zašto bi uopće (izuzev kuhanja ručka, ako muž nema afiniteta prema istome) trebala muškarcu – ocu pomoć da se 5 dana brine o vlastitom djetetu? I zašto se oko toga radi tolika drama? Kada sam rodila Luku, moram priznati da nije bilo tolike borbe oko toga tko će pomoći oko bebe. Uz to sam još prvi put mama, nemam pojma što me čeka. Imala sam pomoć, ali ono, prvih tjedan dana. Nakon toga smo ostali nas troje. Muž, beba i ja. I preživjeli smo. Danas je drugačije samo zbog Luke.
Tražim pomoć i neću se puno buniti samo zato da on ne osjeti preveliku razliku kada budem u bolnici, i kada dođem napokon doma s bebom u naručju. Samo zbog njega. Još jedna stvar, drago mi je da nam sada žele svi pomoći, drago mi je da postoji ta empatija, briga, ljubav i želja da se pomogne. Ne kritiziram tu pomoć, kritiziram samo činjenicu da se nas majke uzima zdravo za gotovo, dok se očevima (gotovo) uvijek traži opravdanje i pruža pomoć jer nisu dovoljno sposobni ili niti sama ne znam zapravo koji bi razlog za to bio.
Pitam se, zašto same pišemo ode našim muževima za nešto što bi trebalo biti njima prirodno, kao nama taj porod, majčinstvo, dojenje i ostale radosti koje su nam “urođene”. Što je našim muževima onda urođeno? Napraviti dijete?
Jer, to je vrlo bitan dio, bitan kao i sam porod, ali znatno više ugodan. Zašto mi ne zaslužujemo odu kojom nas ohrabruju da budemo što bolje možemo, da se ne bojimo. Zato jer same sebe uzimamo zdravo za gotovo. Jer dajemo maksimalno od sebe, pa se to smatra normalnim. U kojem mi stoljeću živimo? I tko nam je kriv što smo zapele u davnoj prošlosti i onim zadrtim vremenima?
Slušam starije generacije, koje komentiraju kako bi današnje mlade mame htjele da netko drugi umjesto njih rodi. To me posebno iznervira. Drage mame, da je u vaše vrijeme bilo dostupno ovoliko informacija, koje su dostupne nama danas, vidjela bih koliko bi bile mirne i spokojne. Mediji nas stalno šopaju negativnim vijestima, lošim iskustvima, komplikacijama, bolestima… Da, do nas je hoćemo li to čitati, ali takve vijesti se nameću posvuda, gotovo je nemoguće izbjeći susret s istima. Nekada je radno vrijeme i odlazak u penziju bio znatno drugačiji i humaniji, bile su dostupne vaše majke/bake za uskočiti i pomoći. Danas, moraš pronaći dadilju, jer bake rade, a pronaći dadilju koja je od povjerenja je gotovo pa nemoguća misija, ili imamo opciju poslati dijete u vrtić i iščekivati svakih 10 dana novu prehladu i otvaranje bolovanja.
Nadalje, nedavno je rodila jedna supermama, prvorotka, težak porod od kakvih 30ak sati trudova. I onda čujem komentar kako je njen muž bio s njom čitavo vrijeme i jadnog ga je boljela glava. Nije spavao dva dana… Zatim komentari poput toga da su gluposti da su muževi sa ženama u rađaoni. Da se razumijemo, jedini razlog zašto je moj muž išao sa mnom na tečaj za trudnice je bio taj da stekne uvjete za biti sa mnom u rađaoni, ne zato da mu dokazujem kako sam ja patnica, nego zato jer me njegova blizina smiruje, jer mi daje snagu.
To sve su komentari žena. Hej, žena koje su prošle porod, koje imaju svoju djecu!! Zapravo svi ti komentari su komentari nas samih. Zašto sve kritiziramo? I ja kritiziram, čim nešto nije onako kako ja mislim da treba biti. Komentiram to sa svojim mužem, s prijateljicama. Ne, neću prodavat pamet drugim majkama, svaka od nas radi najbolje za svoje dijete, ali opet… uvijek imamo nešto za prokomentirati. “Rodila je prije 2 tjedna, eno je već u frizerskom salonu?”, “Ima dvomjesečnu bebu, a otputovala je s prijateljicma u Pariz na dva dana?” “Vidi je, navlači tu bebu po trgovačkom centru, gdje joj je mozak?”
Da, sve se to kosi s mojim uvjerenjima, ali znači li to da ako imam sijede, dlakave noge, nisam vidjela ljude 3 mjeseca od kad sam rodila, znači li to da sam ja bolja majka od one druge, daje li mi to pravo da upirem prstom?
Onda se dogodi da rodi ona jedna poznata Hrvatica, poznatog prezimena. I kreće navala komentara – da joj nije poznatog oca, bila bi nitko i ništa, što sada kada je rodila, koga briga? I slušam i mislim si zašto si dajemo za pravo to komentirati!? Uostalom, priznajte iskreno, da imate poznato prezime, zar bi ga išle mijenjati? Da uspijete samo i zahvaljujući sebi? Pa tko kaže da to ne možete i s poznatim prezimenom? Pa što onda ako joj je to pomoglo u životu. Heeeej, živimo u Hrvatskoj. Kako se u ovoj maloj zemljici uspije? Malo teže svojim radom, malo lakše poznanstvom, prezimenom koje će otvoriti neka nedostupnija vrata. I to je tako. Ali ne budite licemjerni i nemojte upirati prstom u nju ili bilo koju drugu poznatu osobu jer je uspjela zahvaljujući poznatom ocu, mužu, bratu. Svi bi to iskoristili u svoju korist. Amen. Zašto joj se daje važnost sada? Zato jer je postala mama, zato jer je ušla u novu životnu fazu, zato jer dijeli s vama, kao i sve mi ostale mame, svoje iskustvo. Zato jer prolazi iste strahove kao i mi, zato jer je lakše ako imaš podršku nekih random osoba, koje nikada nisi vidjela, zato jer je lakše čuti da nas je puno koje isto prolazimo, koje jednako toliko ne znamo ili znamo. Je li ona manje vrijedna samo zato jer je poznatog prezimena, znači li to da joj je zbog toga porod bio lakši? Daj se urazumite!
Puno toga mi se tu noć vrtjelo po glavi. Ali najviše činjenica da same sebe omalovažavamo. Čime?
Jer pišemo hvalospjeve muževima jer rade svoj posao, jer same sebi govorimo da sve što radimo za našu djecu je nama urođeno i prirodno, stoga ne zaslužujemo onu istu odu i hvalospjev koje naši muževi zaslužuju, jer kritiziramo ako svi ne rade isto kao i mi.
Jer je ona slaba žena ako želi muža pored sebe u rađaoni. Jer je ona dobra majka jer ima dlakave noge. Jer je ona loša majka jer je bila na kavi s prijateljicom i na manikuri. Ali ima ona jedna supermama, kojoj, mislim, ne možemo ništa prigovoriti. Ona je samohrana majka. Znam jednu, prirasla mi je srcu od prvog trenutka kada sam je upoznala. Ne znam njezinu priču, ali gledam je i divim joj se jer znam koliko je teško kada imaš podršku muškarca, a pogotovo kada ona izostane. I nikada tu istu Supermamu nisam čula da prigovara i kritizira. Ona se bori za sebe i za svoje dijete. Ovo je oda toj supermami.
Potapšajte jedna drugu po ramenu, podržite jedna drugu lijepom porukom, jer ako se međusobno ne podržavamo, ako se same ne poštujemo, neće nas poštivati nitko drugi. Svaka od nas radi najbolje što može i misli. Ali nam to ne daje pravo da upiremo prstom u onu drugu – nemajku! I smisao ovog teksta nije da muževima ne treba odati priznanje za njihov trud, ali je opasno razbacivati se odama za nešto što je normalno i prirodno.
