“Sjetila sam se… Neko vrijeme se nisam mogla sjetiti svih emocija, svega što sam osjećala kada su krenuli trudovi. Sada je drugačije. Potpuno drugačije. Pomiješani osjećaji, strahovi, nestrpljenje, neizvjesnost iako znam otprilike što me očekuje opet. Ali, krenimo od početka…” To su bile moje riječi prije malo više od dva tjedna… Sada, kada je sve prošlo, kada sam kući sa svoja dva dječaka, sada mogu odahnuti, iako me još čeka oporavak.
Prva trudnoća, prvi porod. Nemam pojma što me čeka. Ne može mi to nitko objasniti, ne može mi nacrtati, ne pada mi na pamet gledati na youtube-u. Ne. To je za mene preintimno da bi se samo tako dijelilo. I tako, zadnji pregled, 38. tjedan trudnoće. Dolazim doma, računam kako imam još 2 tjedna, nimalo se ne opterećujem. Ljeto je, vani je 40+, muž prenosi Wimbeldon. Oko 23 sata osjećam stezanja. I dalje mi ne pada na pamet da je krenulo. Da skratim priču, oko 5 ujutro uzimam muža za ruku i govorim mu kako se moram otuširati jer više ne mogu izdržati doma, želim u bolnicu. I dalje me nije strah. Iako me boli. Ali, nekako sam smirena. Imam povjerenja u svog doktora i imam vjeru da će sve biti ok. Stižem u bolnicu, radosti koje sam prošla, kao i svaka od vas, od klistira pa na dalje, ne moram dijeliti ovdje. Nevjerojatno, između svakog truda sam zaspala od umora. Tzv. power nap. Sjećam se da sam čak i sanjala. 11 sati je. I dalje sam u trudovima, a ne otvaram se uopće. Beba je velika, pa na kraju ipak odlučuju da idemo na carski. I dalje se ne opterećujem. Nemam pojma što me čeka. 11 i 33 i čujem njegov plač. To mi je bilo najvažnije. Čuti mu glas. Pogledala sam ga, bio je pravo malo bucmasto stvorenje. Porod bez suza, porod bez razmišljanja, bez pretjeranog straha.. Samo je jedan trenutak bio zastrašujuć, a to je kada mi je za vrijeme operacije naglo pao tlak. Dovoljno da mi je ostalo urezano u pamćenju kao jezovit osjećaj…
Druga trudnoća, drugi porod koji me tek čeka. Sada znam što me čeka ako idem na carski. Bojim se. Bojim se užasno. Bojim se odlaska od doma, kako suspregnuti suze pred mojim dvogodišnjakom koji ne razumije zašto moram ići. Objasnila sam mu, ali vidim da je njemu to potpuno apstraktno. Kako i ne bi bilo. Moja briga je kako ću ja bez njega, kako će on bez mene. Suludo, znam. Oduvijek sam bila emotivac. Plakala na reklame za uloške. Takva sam. Pretjerano osjetljiva. Moram roditi. Moram otići u bolnicu, moram skupiti snage za drugo biće koje mi se sprema doći. Moje drugo djiete. Svjesna sam, ali nisam. Jedva ga čekam vidjeti, čuti njegov plač, uvjeriti se da je dobro.
Priča s drugim porodom krenula je gotovo identično kao i s prvim. Čitav ponedjeljak proveden u trudovima. Odlazak od doma mi je bio užasno dramatičan. Plakala sam kao da se neću više vratiti. Moj L je super sve prihvatio, poljubio me i to je to. Dolazim navečer u bolnicu, filmski puca vodenjak. Kreće porod. Nakon nekog vremena, ipak opet idemo na carski. Ovaj put je bio sasvim drugačiji. Moje misli potpuno razbacane. Čim sam sjela na stol, u pripremi za spinalnu anesteziju, pozlilo mi je. U ovoj trudnoći sam imala problema s niskim tlakom. Ta priča se poprilično pogoršala za vrijeme operacije. Navodno, moje tijelo na anesteziju reagira tako da odmah padne tlak. Za vrijeme operacije, tri puta mi je pozlilo do mjere da sam počela povraćati. Užasan osjećaj nemoći. Čim bi mi dali lijek za podizanje tlaka, bilo bi mi dobro. Ali, od čitave količine lijekova koje sam primila, ukočio mi se vrat i čitava desna strana. Bebica je poprečno postavljena. Doktori je vuku vani i svom snagom pritišću moj trbuh. Osjećaj je i dalje užasavajuć. Zapravo, osjećaj je užasavajuć kada čuješ što doktori komentiraju za vrijeme operacije. Sve su to stručni izrazi, ali čuješ njihov ton, čuješ kada je zabrinjavajuć, čuješ kada nešto nije kako treba. Bogu hvala, pa je sa bebicom bilo sve ok. Čim je izašao vani, počeo je s dernjavom. Ta dernjava mi je bila najdivniji i najumirijući zvuk u životu. I kod prvog i kod drugog poroda. To je valjda jedini trenutak kada je mami drago čuti svoju bebu kako plače.
Proces koji je uslijedio nakon toga, meni je bio traumatičan, iako vjerujem da baš ničeg traumatičnog nije bilo. Moje tijelo je palo u šok i nisam se mogla prestati tresti. Takva drhtavica, hladnoća i jeza me obuhvatila i nije pustila dobrih 2 sata još nakon što je sve završilo. Čitava utroba me boli, boli još i sada. Ali, sav taj strah i drhtavica i nemoć, nestali su kada su mi donijeli moju malu štrucu i kada smo proveli sat vremena zagrljeni. 4 ujutro, nas dvoje umotani u dekice, oko nas mame koje hrču svom snagom, plač ljutih bebica koje čekaju hranu. Ne zvuči divno, ali je divno.
Sada, kada je sve prošlo, kada smo došli doma, kada se polako navikavamo na novonastalu situaciju, mogu reći da nisam sigurna bih li više prolazila kroz ovakav porod. Ili da se bolje izrazim, nakon dva carska reza, potpuno drugačija, mogu reći da sam gotovo sigurna da moje tijelo ne bi podnijelo još jednu takvu opraciju. Niti moja psiha. Znam, rano je sada o tome, ali moram negdje pismeno zabilježiti. haha.
Sve u svemu, doma sam. Moja dva štenca su pored mene. Moj muž je pored mene. I to mi je sasvim dovoljno. Sretna sam. I beskonačno umorna…
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
