KILOGRAM NJEŽNOSTI

Prvi tjedan u vrtiću u mojoj je curici ponovno probudio mamitis, ali ovaj put, osim što me pratila u toalet i stalno vikala “mama, mama”, nije me prestala ljubiti. Navečer, kad bi legle u krevet, ona bi položila svoje male, tople dlanove na moje obraze i svojim bi usnicama izljubila cijelo moje lice. Prvu noć kad je to napravila, plakala sam dok nisam zaspala. Toliko nježnosti jednostavno me slomilo.

Nekoliko dana poslije toga, šetale smo ulicom (ja sam šetala, ona je bila nošena 🙂 i iz čista mira, moja mala curica me poljubi. “Daješ mami pusu?”, pitam ju, ona kimne glavom, zatim me primi za nos i okrene moje lice tako da nam se obrazi dotaknu. Zastala sam. Poljubila sam ju ravno u usta. Nasred ulice. Žena koja nam je išla u susret stala je i promatrala. “Pa ovo je predivno”, rekla je tiho kao da ne želi prekinuti naš moment. Ali Korana se nije dala smesti. Dala mi je još jedan veliki poljubac, s poluotvorenim ustima. “Kako ona strasno ljubi svoju mamu”, nastavila je žena. Da, poljubac je bio strasan, a opet nježan. Gotovo ljubavnički. U tom trenutku pomislila sam je li to možda previše.

Nekome vjerojatno je. Reći će jedni da to jednostavno nije higijenski, dok drugima to nije primjereno zbog razno raznih konotacija. Kojih konotacija?!, pa dijete ne zna za ništa od toga! Za dijete, to je nevino iskazivanje ljubavi. Za mene, njezini poljupci su nešto najljepše na svijetu. Bilo gdje – vani na ulici, doma u krevetu, pod tušem, među drugom djecom na igralištu. Bilo gdje.
Danas roditelji žele da njihova djeca pričaju njemački, engleski i francuski već u vrtiću, da znaju pisati i prije škole, a ne uče ih empatiji i da pokazuju nježnost slobodno, bez zadrške i predrasuda. Važe se po društvenim mrežama koliko je nježnosti previše. Koliko je previše?? Zar je to moguće? Zar postoji previše nježnosti u odnosu djeteta i roditelja? Zar postoji netko tko može staviti mjeru na nježnost? Nježnost je otvorenost sebe prema drugome. To je, u ovom suludom svijetu punom etiketa, mjera i komentara, postala hrabrost. Pa onda budite hrabre majke, nemojte misliti na bakterije, nemojte misliti na konotacije, nemojte misliti! Volite. I pokažite bez zadrške. Ako nešto djetetu treba da odraste u emotivno stabilnu osobu – to je nježnost.
A ako netko baš želi staviti mjeru na nježnost, nek mi se slobodno javi – poklonit ćemo mu moja kćer i ja jednu tonu nježnosti.

PETRA

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

@petra.cicvaric