Nemam puno iskustva s malom djecom. Priznajem. Čak ne mogu reći ni da djecu nešto posebno volim. Slatki su dok se smiju i igraju, a kad plaču i divljaju, radije ne bih bila u blizini. To se sve polako počelo mijenjati otkad radim u školi i posebno otkad sam postala mama. Djeca su mi postala još slađa, a s ovim drugim se moram nositi, i poslovno i privatno, htjela – ne htjela.
Prvo dijete koje me uvelo u taj svijet bilo je moje kumče – glasna i živahna djevojčica jakog karaktera koja je još kao beba znala što želi, a što ne. Često sam je čuvala i zapravo sam bila ponosna na to kako mi ide. Mogla sam je uspavati bez problema. Kad smo išle u parkić, bila je poslušna i nije divljala. Kod mene pojede sve što joj stavim na tanjur, a ponekad traži još. Naravno da u tome svemu glavnu ulogu igraju njezini roditelji, ali za to vrijeme koje provodi sa mnom, valjda mogu malo zasluge pripisati i sebi.
Još sam koji put čuvala neku nećakinju. Uspješno, bez trauma s obje strane. Osim toga, na poslu su me djeca dobro prihvatila, pa sam mislila da znam s djecom. Iako sam se pripremala za dolazak djeteta, ne isključivo uz pomoć stručne literature, nego više razgovorima s drugim mamama i skupljanjem njihovih iskustava, sve se mijenja kad dođe vlastito dijete. Ono izvlači iz tebe maksimum fizičkih snaga, emocija i duhovne jakosti. Što se moje bebe tiče, vještine uspavljivanja padaju u vodu. Upornost koju imam u razredu s mojom bebom se pretvara u traženje prečaca. Za strpljivost i smirenost kao da nikad nisam čula i postajem živčana baba koja riga vatru i otrovne strelice na sve oko sebe (muž redovito traži neki zaklon). Mogla bih tako unedogled.
Primijetila sam kod rođakinja, prijateljica, kuma da im je slično. Ako si učiteljica, dijete ti ima problema u školi. Ako si teta u vrtiću, imaš živahnu ili nepristojnu djecu. Ako si doktorica, djeca su ti boležljiva. Ako si otvorena, čudiš se kako je tvoje dijete povučeno i ne razgovara o svojim osjećajima. Ako si stručnjak za jezike, dijete te pita kojim to ružnim jezikom pričaš. Ako si edukacijski rehabilitator, dijete ti kasni u razvoju ili te drila svojim ekstremnim potrebama.
Kako god bilo, iskustvo koje inače imamo s drugom djecom, ne znači puno kad su naša djeca u pitanju. Naravno, može pomoći, ali baš zbog emocionalne blizine, sve doživljavamo osobno i osjećamo da moramo sve svoje znanje i iskustvo preispitati i graditi ispočetka. Vjerujem da je sa svakim sljedećim djetetom ista priča. Sve ispočetka. Stare načine razmišljanja o odgoju rušimo i gradimo nove.
Zato drage buduće i trudne (super)mame, vaše iskustvo s tuđom djecom, knjige o odgoju, tečajevi, radionice, možda čak i faks… sve je to korisno. I budite samouvjerene! No isto tako budite svjesne da će vam vaše vlastito dijete preokrenuti sve što ste dosad mislile da znate. Vlastito dijete pomiče naše granice i na neki način nas odgaja. Ali zar nije upravo to čar majčinstva, na kojem samo možemo biti zahvalne?!
MAGDALENA
Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.
BLOG: Mama pleše
INSTAGRAM: @mamaplese
