Francis Scott i Zelda Fitzgerald nisu bili prototip savršenih roditelja. Slavni pisac, autor Velikog Gatsbya, i njegova supruga bili su poznati po burnim zabavama, čestim putovanjima i poprilično ekstravagantnom životu. Slavni par proživio je najbolje i najgore neponovljivih 20-ih, da bi na kraju Fitzgerald vodio borbu s ovisnošću o alkoholu, dok je Zelda velik dio svog života provela u mentalnoj ustanovi.
Imali su jednu kćer, Frances. Iako mi je Veliki Gatsby jedna od najdražih knjiga, nisam se previše zanimala za privatni život njezinog autora. No, nedavno sam pronašla pravi literarni biser: knjigu pisama koju je Fitzgerald pisao svojoj kćeri dok je bila u internatu i na prvim godinama fakulteta. Ono što me se posebno dojmilo kod ovog izdanja jest činjenica da je predgovor napisala upravo Frances, Fitzgeraldova kći jedinica, koju je odmilja zvao Scottie. Tako nam u predgovoru kaže da je pisma koja joj je otac slao uz džeparac čitala površno, no ipak ih je sačuvala u ladici svog radnog stola. Smatra da nije bila dorasla slici koju je njezin otac imao o njoj: bila je puno manje glamurozna i zanimljiva negoli je on to mislio. I na kraju, da je biti kći tako slavnog pisca bio prije svega veliki teret.
Zaintrigirale su me njezine riječi, jer o Fitzgeraldu ne piše kao o jednom od najvećih američkih pisaca, nego kao o svom, poprilično nesavršenom, ocu. Sama pisma puna su ljubavi, savjeta i prijekora, iz pozicije oca koji zna da nije idealan. Savjetuje svoju kćer kako učiti, kako voditi društveni život, i sve to s puno humora, dobronamjernosti i kritike.
I što se dogodi?
Njegova kćer počinje cijeniti savjete tek godinama kasnije, nakon očeve smrti, kad ona ista pisma čita ponovno drugim, zrelijim očima, svjesna također tereta koje je njezin otac nosio, a ona je tada bila premlada da ih shvati. Pitam se koliko smo pogrešnih koraka mogli izbjeći da smo slušali savjete koje su nam davali naši roditelji, možda ne u obliku pisma, ali svejedno: savjeta kojih smo se sjetili tek godinama kasnije.
Pitam se koliko je samo naših savjeta koji će biti poslušani tek površno, koliko puta će nam se vlastita djeca nasmijati u lice ili, još gore, iza leđa, koliko puta ćemo im služiti samo kao bankomati. Voljela bih misliti da nijednom, da ćemo svi mi imati idealne odnose s našom djecom i biti neka nova generacija instagramski kul roditelja. Ali bojim se da neće biti baš tako. U posljednje vrijeme provodim puno vremena s tinejdžericama od 12 do 17 godina. I imaju ista ona lica koje smo desetljeće ili dva ranije imale moje prijateljice i ja, i vjerojatno većina vas mama koje ovo čitate. Glasne su, prepiru se s roditeljima, izlaze, ne poštuju pravila, vole šoping, tvrdoglave su i uvijek su u pravu. Svi su Scottie Fitzegarld, ti, ja i jednog dana naša djeca. Ali su isto tako i dobre prijateljice, spremne pomoći, nisu zlopamtila, vesele su i spontane. Ponekad se fokusiramo previše na ono što bismo promijenili, na dijeljenje savjeta, a zaboravimo vidjeti (i pohvaliti) ono što je već dobro.
Nema sumnje da je odgajanje djece jedan od najtežih poslova i da nema zlatnog pravila. Bezuvjetno ih voljeti? Da, ali bezuvjetna ljubav nije bez kritike. Inzistirati na disciplini i redu? Da, ali onda će možda dijete osjećati strah kad učini nešto što se krši s pravilima. Izvannastavne aktivnosti, jezici i instrumenti? Da, ali želim doma imati veselo dijete, a ne kronično umornog 12-ogodišnjaka pod stresom kao da je CEO. Iako mislimo da je lako učiti iz tuđih grešaka, lako upadnemo u zamku i dogodi nam se upravo ono što smo željeli izbjeći.
Kako god, nadam se da će ona pisma, odnosno svi oni dobronamjerni savjeti koje ćemo dati svojoj djeci, ostati spremljeni u nekoj ladici njihovih misli i da će, nekim čudom, moja kćer uspjeti izbjeći krive korake. Neki kritičar je primijetio da su pisma Scottie puna nostalgije i pisana kao da je sami Fitzegrald pisao nekom mlađem sebi.
Ipak, koliko god ih savjetovali, djeca uče gledajući naš primjer. Nije im potrebno da su im roditelji slavni pisci, oskarovci ili nobelovci. Bitno je da smo prisutni, da smo tu za njih i da oni to znaju. I sama Scottie je čeznula za manje slavnim ocem s kojim bi provodila više vremena. Sama knjiga ostaje kao dokaz bezvremenske očinske ljubavi, i po mom mišljenju, njezina vrijednost je u tome da je pisana iz pozicije oca, a ne pisca (objavljena je tek desetljećima nakon njegove smrti). Za one koji knjigu žele pročitati, naslov originala na engleskom je Letters to His Daughter i, ako se ne varam, još uvijek nije prevedena na hrvatski.
I za kraj, isječak iz jednog od najljepših pisama iz knjige:
Draga Scottie,
Ne brini što drugi misle,
Ne brini o budućnosti, ne brini o odrastanju
Ne brini o tome tko je ispred tebe
Ne brini o uspjehu, ni o neuspjehu
Ne brini se zbog roditelja, ni zbog dečkiju
Ne brini o razočarenjima
Brini o hrabrosti, misli na svoj cilj i na odnose s drugima (…)
Voli te,
Tata
A vi, što biste napisali svojoj djeci?
MARTINA
Martina, mama jednogodišnje Emme. Profesorica sam engleskog i španjolskog jezika i književnosti., živim u Madridu. Uživam u trenucima provedenima s obitelji, uz dobru knjigu i kavu (može i hladnu!). Veliki sam ljubitelj hrane, putovanja i Netflixa. Voljela bih na Emmu prenijeti ljubav prema učenju i otkrivanju novih stvari. Na svom Instagram profilu dijelim ljubav prema dobrim knjigama i drugim sitnicama koje me vesele.
Blog: booksandemma.wordpress.com
Instagram: baby_and_books
