Nedavno sam iskusila kako je to biti bolestan uz malu bebu. Nije baš najugodniji osjećaj. Na samom sam se početku već osjećala jako loše i muž je uzeo slobodan dan kako bi se brinuo za bebu, jer ja jednostavno nisam mogla. Jedna mi je prijateljica rekla da bih sigurno sve mogla i sama da muž nije mogao ostati doma, jer hej, pa ja sam supermama!
Nasmijala sam na tu njenu rečenicu, jer se u tom trenutku nikako nisam osjećala kao supermama. Zapravo nisam ni sama sigurna što sam osjećala – umor, bespomoćnost, frustraciju, tugu… Beba, iako sad već pravi mali dečko, još me uvijek treba. Osim borbe da ne moram uzimati antibiotike kako bih i dalje mogla dojiti, bila je prisutna i borba sa samom sobom. Veliki sam kontrol frik. Kad nešto nije kako zamislim, nije dobro. No ovaj sam put morala sve pustiti kako bih što prije bila spremna vratiti se u svoju ulogu mame.
Svaki sljedeći dan bilo mi je sve gore. Još se k tome i bubač razbolio pa sam tek sad imala osjećaj da sam mu još više potrebna. A muž je, i sam virozan, sve hrabro preuzeo na sebe. Gledala sam ga kako obavlja kućanske poslove po svome. Sporo. Gledala sam ga kako se igra s bubačem. Bezbrižno. Bez vježbica za motorički razvoj. Gledala sam ga kako provodi bebinu rutinu. Opušteno. Bez gledanja na sat.
Dakle, moj muž je karakterno prilično drugačiji od mene. Ne mogu reći da je čista suprotnost, jer oboje smo većinom smireni, a kad nam je jako stalo do nečega, onda smo gorljivi. No što se tiče tempa kojim rješavamo svoje obaveze, ja sam ultra ubrzana, a on je ultra spor. Nema to veze s podnebljem iz kojeg dolazimo, da vas odmah preduhitrim sa zaključcima. Jednostavno, tu su u pitanju karakteri i navike.
Osim što sam trebala prihvatiti svoju nemoć, trebala sam prihvatiti i da moj muž ima svoj neki tempo životnog funkcioniranja. Nije da to nisam znala prije nego što smo dobili dijete. Ali sad je nekako važnije da sve bude na vrijeme, jer bubač ima svoj ritam kojem se mi moramo prilagoditi. Najgore mi je od svega bilo prihvatiti da kućanstvo zapravo funkcionira vrlo dobro i bez mene, bez mojih moći supermame, da se bubač dobro oporavlja bez moje njege, i da je počeo sjediti, slati puse i pljeskati bez mog truda. Kako se samo usudio to sve raditi, a da ja nisam tome doprinijela?!
Ima još nešto. Znate kako ono mi žene iz “najboljih namjera” muževima prigovaramo? Baš to sad nisam mogla. Koja pokora! Morala sam šutjeti i biti sretna što muž drži sva četiri ugla kuće i što se brine oko mene i bebe.
Shvatila sam da, zapravo, moji dobronamjerni komentari i poticaji i nisu tako dobri. Da moj oholi stav Mamma knows best ipak ne stoji. Da ne volim samo ja naše dijete najviše na svijetu. Da se naš bubač može jako dobro razvijati i bez da bdijem nad njim 24/7.
Dok ovo pišem, svjesna sam da postoje svakakvi muževi i očevi. Mekušci, papučari, flegmatični, nezainteresirani, oni koji bježe od odgovornosti… No u kriznim trenucima velika većina očeva odgovorno vrši svoju ulogu i pomaže svojim suprugama. Isto tako, nije im baš lako živjeti s nama, superženama i supermamama, koje vode kućanstvo organizirano do najsitnijeg detalja, brinu za i najmanju djetetovu potrebu, da ne spominjem karijeru, možda i vlastiti posao, pri čemu zarađuju više od muževa, kreativnost i aktivan društveni život bez obzira na sve obaveze …
Očevi su podcijenjeni. Muževi su neshvaćeni. Možda bismo im trebale dati slobodne ruke i više prostora u brizi oko kućanstva i djece. A kad pokažu što zapravo znaju i mogu, možemo im iskrena srca zahvaliti, reći kako ne znamo što bismo bez njih. One sretnice koje su dovoljno mudre pa su to već učinile, sada uživaju u moćima supertata.
Budimo i mi ostale tako mudre. Iskažimo im poštovanje koje možda po našim nekim mjerilima ne zaslužuju. Ali po mjerilu ljubavi svakako da. Budimo im podrška i tako mijenjajmo sliku očeva i muževa u našem društvu. Jer supertata uvijek spasi stvar!
MAGDALENA
Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.
Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese
