Jedno, dvoje, ponekad troje. Pišem o co-sleepingu, ako ste možda pomislile na nešto drugo.
Kao i po običaju, iskreno ću vam reći da sam, prije nego li se Lukas rodio, bila od uvjerenja kako će beba odmah spavati u svojoj sobi, a ja ću imati uključen babyphone i dizati se na svako njegovo ‘kme’. Jesam li rekla da nisam baš voljela djecu prije nego li sam rodila svoje prvo? Sad si mislim kako sam bila grozna i radije bih se danas družila s većinom neiskvarene djece nego s iskalkuliranim odraslima.
Da se vratim na priču. Tako smo mi prije Lukasovog dolaska uselili u novi stan i kinderbet smjestili u malu sobicu pored naše. Svojoj najboljoj prijateljici sam se hvalila fotkama kako sam uredila sobu. Na sugestiju svog muža koji ima zdrav razum, ipak smo premjestili kinderbet u našu spavaću sobu, a za par dana se rodio Lukas. Svaki moj plan, svaki moj dotadašnji stav i mišljenje o djeci, sve je nestalo u sekundi kao New Orleans pod Katrinom.
Spavao je na milimetar od mene, bila sam ljubomorna čak i na muža kad bi ga držao. Tada je muž počeo govoriti da bi bilo dobro da spava u svom krevetiću, a onda je moja najdraža patronažna sestra rekla da nema ništa loše da dijete spava među nama tjedan-dva-tri, da bude i u tatinoj blizini i navikne se na njegov miris i da osjeti sigurnost.
I tada smo oboje kompletno izgubili zdrav razum jer nam je to zvučalo kao savršen savjet (još uvijek mislimo da je), osigurali smo dio našeg kreveta za malog princa i čekali da prođu ta 2 tjedna. Prošla su tri tjedna, tri mjeseca, pola godine, dvije godine i 2 mjeseca. I sad već pet mjeseci i 22 dana s novom bebom.
Do samog odlaska u bolnicu da rodim Lotu, Lukas je spavao između nas. Kad sam rodila, muž i on su se preselili u drugu sobicu kako slučajno ne bih dobila udarac Lukasove noge ili ruke u ranu od carskog reza, a obzirom da je išao u vrtić, nismo htjeli da se budi nekoliko puta noću kad se Lota budi za jesti. Trebalo nam je malo vremena u početku da svi ulovimo novi ritam i prilagodimo se jedni drugima.
Slušam mame koje kažu da dijete od prvog rođendana spava samo u sobi, kako su ponosne na njih, kako beba spava u kinderbetu cijelu noć… Svatko radi onako kako mu odgovara, a meni (nama) co-sleeping savršeno odgovara! Nema nam ljepše nego kad uronimo nos u te male Lukasove kovrče ili kad me Lota usred noći zgrabi za mali prst ili pramen kose i samo nastavi spavati snom pravednika.
Najčešće se djeca probude prije nas (jer mi smo iscrpljeni roditelji), ali nema nam slađeg buđenja od Lukasove puse i ‘dobo jutjo mama, dobo jutjo tata’, ili kad nas Lota svojim nekontroliranim pokretima i tim malim prstićima mlatne posred face i blebne ‘aaa guuu’.
Toliko su maleni još, toliko im treba maženja i pažnje i kad vidim navečer kako Lukas veselo nosi plišance u krevet da se svi mazimo, zašto im to uzeti. Imat ćemo komociju za godinu-dvije-tri kad će htjeti sami u svoju sobu, a tad će u mom (našem) srcu nastati mala rupica koju ćemo teško opet popuniti. Do tada, imamo novu mantru.
Co-sleeping do faksa, a onda nek’ se sele kod cure ili dečka u krevet.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
