Ne znam jeste li gledali komediju Forgetting Sarah Marshall? Meni je jedna od dražih (općenito volim takav humor) tako da sam je gledala nekoliko tisuća puta (ne pitajte, ja sam jedna od ‘tih’) i znam ju napamet. Tako da ću vam samo malo zamjeriti ako se ne sjećate scene u kojoj lik Chuck, napušeni instruktor surfanja, objašnjava Peteru, glavnom liku, kako je jako bitno da ‘radi manje’. Ili doslovno ‘do less’. I dok Peter ostaje zbunjen i pokušava skočiti na dasku tako da ‘radi manje’, kad napokon odustane i ne napravi ništa, Chuck kaže: ‘pa moraš ipak napraviti više! Mislim, sada samo ležiš tu.’
Čemu ovaj ne baš klasičan uvod u tekstu na stranici koja se bavi majčinstvom? Ako ste zapamtili scenu ili sada detaljno pročitali, biti će vam jasna usporedba – tako se ja osjećam kada je majčinstvo u pitanju. I naravno, nisam Chuck – ja sam Peter koji pokušava skužiti kako, pobogu, da ‘radim manje’, a trebam raditi stalno?!
Nisam baš helikopter mama. Trudim se ne lebdjeti nad Moranom, trudim se ostaviti joj dovoljno prostora, ali nije puštena s lanca. Još uvijek balansiram između zdravog i brižnog odnosa, i odnosa gdje ne dam da me se zaje… gdje me se zeza, jel’te. Ali hej, i taj pubertet je svakim danom sve bliži – trebamo temelje postaviti sada! I to je iznimno teško, pogotovo uz ovu generaciju naših mama koje nam i dalje govore da, pogodite što? – RADIMO MANJE!
Za početak – što to uopće znači? Tako nas se redovno obavijesti da gubimo vrijeme nakuhavajući organski hranu od koje pola poslije završi u smeću, da si zadajemo duplo posla s platnenim pelenama i spiskom ‘pametnih igara za djecu’, da im posvećujemo previše vremena jer djeci mora nekada biti i dosadno da bi razvijali maštu i moraju se naučiti igrati sami, da pretjeramo čistimo kuću i tako im dovlačimo dermatitise i ostale čari modernog doba. Da previše stavljamo djecu (i njihove osjećaje), muža (i njegove osjećaje) i društvo (i njihove osude) na sva ‘prva’ mjesta koja imamo. Do te mjere da ne ostane mjesta za nas.
Donekle ne mogu reći da nisu u pravu. Pogotovo u prvoj godini života (ja bih razmaženo rekla u prvih 18 mj čak) kada se sve okrene naglavačke i žena zaista (uglavnom) preuzme tu biološku ulogu. Naravno da se ne osjećamo bajno dok iz dana u dan obavljamo zadaću ‘hraniteljice, čistačice i uspavljivačice’, ali hej, radi to svaki prosječni sisavac, a mi nismo iznad toga (koliko god si to volimo reći). Ali bojim se da je krivnja za sve nakon toga prvenstveno na društvenim promjenama.
Je, moja mama se nije brinula oko ‘bio povrća’ jer je sve oko nas bilo bio, ili nismo znali drugačije. Dojenje 80-ih nije bilo ‘moderno’ tako da je veliki broj žena bez razmišljanja prelazilo na formulu, a i one koje nisu, dojile su četiri do šest mjeseci jer su tada bili takvi liječnički naputci. Nitko se nije igrao s djecom jer su se igrali sami – vani. Odvojimo trenutak da se svi zajedno razdragano nasmijemo na ovu konstataciju. Ali isto tako smo odrasli uz Černobil, oblake dima cigara i bez auto sjedalica. Neki će reći ‘i šta ti fali?’. Ja ću mu reći da imam kronični bronhitis i alergije od cigara, a bogme, nije isto doživjeti nesreću s Yugom i Zastavom i, recimo danas, s BMW X6 na njemačkom autoputu koji nema ograničenje brzine.
Ne mogu tvrditi da je sve što radimo dobro. Činjenica je da nemamo pojma, većinu vremena, i da ćemo rezultate vidjeti tek kasnije. Ali ono što mogu tvrditi je da su naše mame zaboravile da prečesto niti one nisu imale pojma. Radile su onako kako su najbolje znale i onako kako im je netko rekao – njihova mama, društvo, knjige, moda. Ni naš sistem nije puno drugačiji i vjerujem da svaka mama radi u najboljoj namjeri.
Znam, znam, put u pakao popločen je dobrim namjerama. Ali tamo je najbolja ekipa, kažu, pa nema veze.
Ono od čega ipak ne bježim je istina da postoji sfera u majčinstvu u kojoj zaista trebamo ‘raditi manje’. Manje osuđivanja. I to prvenstveno samoosuđivanja. Zaista, kada ćemo prestati? Naravno da se osjećamo ponekad kao najlošije majke u svemiru (iako je to TOLIKO daleko od istine – sama činjenica da razmišljamo o tome, diskvalificira nas iz navedene kategorije), naravno da nam se ponekad ništa ne da i naravno da imamo dane kada sjedimo s tom šalicom kave na kauču i jedini zvuk koji izađe iz naših usta je – galama. Ali svi ti dani koegzistiraju uza sve one dane koje smo provele u pijesku, u bojanju temperama, u vožnjama biciklom, u glasnom smijanju, plesanju po boravku, zagrljajima i poljupcima, tješenjima i pjevanjima, u kuhanju zdravih ručkova, pranju prljavog veša, organiziranju cijelog života za našu obitelj.
Nema čarobne formule i nema načina da se sve uvijek napravi. Mi imamo težak zadatak odvajanja klinaca od svih pošasti suvremenog doba (od kojih su neke problematične i za nas same) i traženja te čarobne granice gdje smo djeci autoritet, ali ne i tiranin. Gdje smo im prijatelj, ali prvenstveno roditelj. Gdje im pomažemo da žive taj život, a ne samo skupljaju bodove za prijeći na idući level. I uza sav taj trud i rad – imamo i dalje i vlastiti život koji zavrjeđuje pažnju. I zato mislim da trebamo uključiti taj ‘DO LESS’ mode. Onako, malo otpustiti strahove i grižnju savjesti. Malo ‘ohaniti’. Dati si prostora.
Ali ne možete sada samo ležati tu, da se razumijemo. 🙂
Eto vam cijeli labirint majčinstva objašnjen u rečenici – ‘do less’, ali ne baš toliko ‘less’!
Ne brinite, nitko od nas neće izaći normalan iz ovoga, to vam garantiram. Ali barem se možemo zabaviti putem, zar ne! 😉
