Puno mama me pita kako smo “uhvatili ritam” s bebom. Kako i kada idu spavati, kako smo došli do faze da se zna kada se ide spavati? Dakle, daleko sam od mame koja savršeno isplanira svojoj djeci dan, iako se trudim iz petnih žila jer jednostavno nisam spontana osoba, nisam nikada bila opuštena i uvijek sam sve morala imati isplanirano do najsitnijih detalja. Koliko god to ima svojih prednosti kada su djeca u pitanju, jako je teško držati se rasporeda i ne izgubiti živce kada se od pomno isplaniranog rasporeda odstupi (što je isto često s djecom).
Kada smo dobili Luku, odmah sam u glavi posložila kako noć mora biti za spavanje. Zvuči suludo, pa kako se to može isplanirati s malom bebom? Ne znam jesam li imala sreće ili smo stalno ponavljali isto, pa su se obojica naviknula. Dosljednost je ključ. Da se razumijemo, pod “spavanje” po noći ne mislim na PRESPAVANU noć, jer nam se to s Lukom dogodilo nakon 2 godine i 9 mjeseci (but who’s countig?), već mislim na to da djeca idu spavati u 20 15 i najdalje u 21 počinje vrijeme za roditelje.
Naš ritual i kad smo imali samo Luku, a i sada kada imamo još jednog dječaka, temeljio se na tome da iza 18 45 nema spavanja. I ako su preumorni, održavat ćemo ih do 19 45 budnima i onda kreće ritual. Kupanje svaku večer, iako sam se naslušala da to nije zdravo za dijete (iz nemam pojma kojih logičnih razloga), ali po preporuci dječje dermatologice, mi našu djecu kupamo svaku večer (ne u kupkama, već u mlakoj vodi), jer oni to vole. I to im je uvod u spavanje. Jednostavno znaju da nakon toga slijedi hranjenje i spavanje. Od trenutka kada smo ih mogli kupati, pa do sada, kupanje je obavezno. Iznimno ako su premoreni, nećemo ih maltretirati, već idu direkt u krevet.
Nadalje, s bebom, iza 19 sati nema divljanja. Čak i dok nam Luka nije počeo spavati čitavu noć, morali smo tempo igranja i način igre prilagoditi vremenu u danu. Ako bi se razdivljao pred spavanje, sam proces uspavljivanja, kao i sama noć bila bi izrazito teška i budio bi se svakih sat vremena proživljavajući scene iz dana. Zato smo se oduvijek držali toga da se pred spavanje priguše svijetla i mirnijim tonom privodi dan kraju. Naravno, kako je stariji klinac zvrk (blago rečeno), često taj mirni ton zna završiti izrazito povišenim i prijetećim tonom kako bi uopće dobili njegovu pažnju i krenuli s procesom spremanja za krevet.
Kada je L bio beba, a i sada kada imam još jednu bebu, bitno mi je da po danu odrade spavanje. I to s bebom, čim više tim bolje. Kod nas je bilo pravilo “što duže spava po danu, noć je lakša i mirnija”. I zaista je tako. Nema neke logike, ali svaki put kada bi dan bio težak i kada ne bi dovoljna sati sna skupili, noć bi bila paklena i puna suza. Osim toga, nisam ih učila na spavanje u mraku i grobnoj tišini. Istina je da smo se vjerojatno zeznuli što smo puštali “bijeli šum” jako dugo za uspavljivanje, pa je sada to zvuk bez kojeg nas dvoje ne možemo spavati. Ali da, bijeli šum koji prikriva ostale zvukove, pa se djeca ne bude na svaki korak, jedan je od obaveznih koraka pri uspavljivanju. Priznajem da ti zvukovi po noći djeci ništa ne znače, jer oni spavaju i u tišini, osobno ne mogu spavati kada je potpuna tišina. Taj prigušeni zvuk me umiruje i opušta. A dok nam je stariji klinac imao noćne terore, spasili su mlađeg od buđenja.
Od našeg procesa uspavljivanja nismo odustajali. I kada bi djelovalo nemoguće, i kada bi nam rekli “ma daj, pa opusti se jednu večer i pusti ih”, ne bih to napravila. Ritam je mojoj djeci izrazito važan, ali i meni. I jednostavno vjerujem da ih pustim da budu duže budni ili da se duže igraju, njima apsolutno ništa ne bi donijelo, osim što bi bili još umorniji, a što je veći umor, to je veća i nervoza kod njih. A kada krene nervozan plač, mislim da svaki roditelj odreagira jednakom nervozom, jer i mi smo umorni nakon čitavog dana.
Sigurna sam da dosljednost i ponavaljanje pomaže uspostavljanju ritma, i koliko god vi mislili da je beba “premala” pa ne kuži, vjerujte mi da kuži. Jer se ritam uspostavlja od prvog dana. I ono što mi djeci dozvolimo, to je njima zakon. I to se odnosi na sve. Od načina uspavljivanja pa na dalje. Sa starijim sam naučila što sada neću ponoviti, jer nisam dobro napravila, a najčešće nisam dobro napravila jer sam išla linijom manjeg otpora. I kada idete linijom manjeg otpora, niste rješili problem, već ste ga odgodili. ZNAM jer sam to prošla i naučila puno težim putem sa svojim starijim. Hoću li sada biti pametnija, ne znam, ali barem znam što me čeka i koliko je dosljednost važna. A naše bebe? One razumiju sve i pametnije su puno više nego što to mi mislimo.
SONJA
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.
Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.
Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.
Blog: Little Miss Twiggy
Instagram: @littlemisstwiggyblog
