Svaki je roditelj najosjetljiviji na dijete kad je ono bolesno. Tad bi mu i zvijezdu s neba skinuli samo da mu bude lakše i da čim prije ozdravi. Moj se prvorođenac prvi put razbolio sa šest mjeseci. Bila je to samo trodnevna viroza. Ovo SAMO kažem iz današnje perspektive, a tad to nije bilo SAMO, već SVE, kao da je kraj svijeta. Tri dana i tri noći bdjeli smo nad njim te provjeravali diše li. Kad je krenuo u jaslice, krenule su i upale uha. Ne tako česte, ali dovoljno da bih više istražila o tome. Nije mi se svidjelo što i za malo crveno uho, bez vađenja krvi, dobije antibiotik. Razumijem da upale uha nisu bezazlene i da pedijatri žele pomoći, ali upala uha može biti i virusna pa je antibiotik nepotreban. Istraživajući sam naišla na iskustva mama s homeopatijom. Odmah me privukao takav vid liječenja jer homeopatija koristi male doze tvari iz prirode koje potiču organizam da se sam liječi, a nuspojava nema. Prijateljica me povezala s jednim austrijskim homeopatom koji je ujedno i pedijatar. Činjenica da je pedijatar me dodatno odvažila da iskušam alternativnu medicinu – homeopatiju. Od tad reagiramo odmah na prvi simptom virusa ili bakterije (bilo to samo curenje nosa, kašalj ili temperatura) i već jako dugo vražićak nije imao upalu uha, niti je pio antibiotik.
Homeopatijom smo imunitet doveli u red te su nam bolesti sad samo prehladice. Ali dva mjeseca prije nego sam rodila drugo dijete, sin se počeo buditi po noći, nemirno spavati, često bi se u snu i popiškio, a pelene smo davno izbacili iz upotrebe. Jednu noć se žalio da ga svrbi guza, odmah sam znala što je – GLISTE. Moja prva pomisao na dječje gliste je užasna, nakostriješi mi se svaka dlaka na tijelu. Da bi sumnje i potvrdili, nosili smo otisak guze na analizu (selotejpom se uzme otisak analnog otvora ujutro nakon bar dva dana ne pranja guze jer gliste izlaze iz crijeva noću i polažu jajašca na analni otvor – morate priznati da zvuči UŽASNOOOO). Moje su sumnje potvrđene – dijete mi ima gliste. Brzinom munje sam se bacila na pranje svega i dezinfekciju cijelog stana jer jajašca se prenose svuda te je dovoljno dirnuti npr. igračku na kojoj ih ima i tim istim, a neopranim rukama, jesti sendvič. Pedijatar prepiše tablete koje moraju piti svi ukućani ili umjesto tih tableta pijete homeopatiju koja bijesne gliste tjera van iz crijeva. Znam da od glista djetetu neće biti ništa (samo nemirnije spava, nervoznije je i može manje jesti), ali sama pomisao da ta „živa bića“ gmižu iz guze mog djeteta je zastrašujuća. Nisam gadljivi tip, ali te beštije su mi u zoni gadljivosti na kvadrat. Bijesne su me gliste izbacile iz takta, a još više roditelji koji se čude da to uopće postoji. Naravno da sam obavijestila vrtić i roditelje djece s kojima je moje dijete bilo u kontaktu kako bi mogli kontrolirati svoju djecu. Tad me začudilo kako se mnogi roditelji srame reći da im dijete ima gliste da ih netko ne bi osuđivao. Osuđivati može samo netko tko ne razumije da djeca to ne dobiju jer su roditelji aljkavi, već jer se djeca igraju u zemlji i pijesku (a tamo najviše ima jajašca glista koje prežive i do 6 tjedana) te prljave ruke stavljaju u usta. Na nama roditeljima je da ih naučimo prati ruke, a od glista pobjeći ne možemo.
Vodene sam kozice psihički lakše podnijela od glista, a moj ih je sin dobio deset dana prije termina mog poroda. Fizički sam jedva izdržala jer ipak je trudnički trbuh već bio pozamašan, a neprospavane noći i iscrpljenost su napravile svoje. Međutim i to smo preboljeli te srećom nisam rodila prije termina.
Misleći kako od virusa i bijesnih glista ne može biti gore, mjesec dana nakon dolaska naše buhtlice razboljeli su se oboje istovremeno. Organizacija dana, a i noći uz dvoje bolesne djece je znanstvena fantastika. Dva dana i dvije noći nismo spavali. Vrijeme je prolazilo u mjerenju temperature, davanju sise, kuhanju čaja i juhe, maženju i tješenju. Ako to nije multitasking, iliti višezadaćnost, ne znam što jest. Dva dana nisam oprala zube, pošteno jela, a ni spavala. Jednostavno sam izgubila pojam o vremenu, samo sam željela da čim prije ozdrave jer teško je gledati svoju bespomoćnu dječicu kako samo leže, a inače ne miruju. Za svoju bih djecu napravila sve pa i skinula tu zvijezdu s neba da brže ozdrave, ali to su teži dani majčinstva kad na trenutak znam pokleknuti. U istom tom trenu shvatim koliko sam jaka i što sve mogu izdržati.
Kad netko kaže da nema težeg od njegovog osmosatnog posla na kojem može na WC bez pratnje, na kojem ima zakonom dozvoljenu pauzu i na kojem može reći ja to neću ili ne mogu, treba ga pustiti da samo jedan dan bude majka. Majka je definitivno najteži posao, ali zato i najbolje plaćen – dječjim osmjehom i bezuvjetnom ljubavlju.
KATARINA
Majka izrazito brbljavog trogodišnjaka kojem je nedavno došlo pojačanje – sekica. Prije majčinstva s dječjim osmjehom, ljutnjom, entuzijazmom i problemom susrela sam se kao učiteljica. Lako je bilo odluke donositi kao učiteljica, ali kao roditelj često sam se oko svega dvoumila, a prije odluke dobro sam se informirala da bih na kraju probala jedno i drugo, a često i treće, pa izabrala ono što je našoj maloj obitelji nabolje i najprihvatljivije. Tako sam skoro pa magistrirala na jednokratnim i platnenim pelenama, dojenju, ergonomskim nosiljkama, povezujućem roditeljstvu, Baby Led Weaningu, Ecanju (Elimination Communication), tantrumima i još mnogo čemu. Neustrašiva sam kad je riječ o isprobavanju novih stvari zato sam u ovoj trudnoći prošla nekoliko radionica o prirodnim porodima, a isprobala sam i akupunkturu pripreme za porod.
Često griješim, ali trudim se iz pogreške izvući ono najbolje jer ja sam supermama sa sto i jednom manom (ne pretjerujem) koja uživa u roditeljskoj brizi. Svoja razmišljanja i dvojbe nesebično ću dijeliti s vama.
Facebook: Instant Mama
Instagram: @instantmama30
