Sjećate li se onog stripa o malenoj čupavoj djevojčici Durici? Poprilično je jasno iz imena koja joj je bila dominantna osobina. Meni je ostala negdje u pozadini mozga, u lijepom sjećanju. Ali pozitivna konotacija nestala je zadnjih tjedana i mislim da se nikada neće vratit. Zašto? Jer kod kuće imam vlastitu Duricu i, da vam budem iskrena, malo mi je preko glave.
Morana nije imala tantrume kad je prolazila drugu godinu života. Imala je par zločestih epizoda, ali moram biti iskrena (i staviti sol na ranu onima koji nisu te sreće) i reći da ipak ne poznajem te najtamnije trenutke života kada mama paralelno rida s djetetom na blagajni, u wc-u, u parkiranom autu. Pročitala sam sve o tome i obružala se na vrijeme, ali nama se to nije dogodilo. Ne u tolikoj mjeri.
I zato sam se polako opustila. Najgore je prošlo, od sada pa nadalje samo mirna plovidba. Jesam li bila u pravu? Naravno da nisam, kao i obično. Kod nas se problem pojavio – sada.
Ne radi se o klasičnim tantrumima, ali sam primijetila da se moja Durica smrtno uvrijedi čim nešto nije po njenom. To znači da se neće igrati čim nije sve kako ona kaže. To znači da plače kad pobjedi u Memoryju jer nije osvojila baš sve parove. To znači da očajnički želi prići drugoj djeci, ali ako joj se nasmiješe, ona se ljuti jer joj se smiju. Dakle, drama. I možemo to pripisati razvojnoj fazi, ali istovremeno se brinem da sve uzima previše k srcu i da će biti obilježena kao mamina maza, mala razmaženka ili – Durica.
Pokušavala sam ne obraćati previše pažnje na to jer ‘proći će’, ali kada je zadnji put na vrtićkoj priredbi plakala cijelu dužinu programa jer ‘će joj svi vidjeti lice’ (a inače apsolutno nije stidljiva), a onda još priredila meltdown sa Memoryjem, morala sam ipak nešto poduzeti. I pokušala sam razgovorom, primjerom i tješenjem. Pokušala sam i s umanjivanjem cijelog problema, pokušala sam i s vagonom razumijevanja. Nije pomoglo. Znate ono kada pričate i vidite u njenim očima da se ne događa nikakav klik? E, to.
Pa sam odlučila da je više glava pametnije i obratila se Instagram naciji, mamama čijem savjetu vjerujem i koje su tu za mene kao i ja za njih. Google je svemoćan, ali ja želim iskustva iz prve ruke. I od mora poruka iskristaliziralo se par opcija.
Prvi, i najčešće spominjani, danski je autor Jasper Juul. Ima nekoliko knjiga, sve su prevedene na hrvatski i mame se kunu u djelotvornost. Nakon njega, preporučena je i knjiga Annette Kast-Zahn – Svako dijete može naučiti pravila, a tu je i simpatična slikovnica Riba duginih boja koja ih uči da ne treba biti tašt i sebičan.
Kao utjehu, sve do jedne su mi rekle neka se strpim – proći će. Ali uz osnovno pravilo ‘ponavljanje je majka znanja’. Tepi, broji, pričaj, ponavljaj. Što više pričaš, nešto će ostati u pametnoj glavici. Klik će se dogoditi kada bude spremna. A do tada ćemo vježbati s priredbama, javnim nastupima, obiteljskim društvenim igrama u kojima neće biti popuštanja, pa vidjeti dokle nas dovede.
U svakom slučaju se nadam da ćemo izbjeći plakanje na parkiralištu. Mislim prvenstveno na svoje vlastito plakanje, dakako.
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
Blog: #misusovo
Instagram: @maja_marich
