Bila sam sedmi razred osnovne škole kad mi je tata ušao u sobu i rekao: “Evo ti malo glazbe uz koju sam ja odrastao, možda ti se svidi.” Ja sam se u to vrijeme priklonila većini, slušali smo što je bilo aktualno, a čini mi se da je Magazin bio hit u to vrijeme. Tata mi je dao Beatlese, Talking Headse, Led Zeppelin i Jimi Hendrixa. “Sve je to rock’n’roll, samo ih nijanse jačine razlikuju.” Poslušala sam ih i zavoljela ih sve. Svakog od tih izvođača kasnije sam slušala u raznim životnim fazama i svi su mi na neki način oblikovali život.
Glazba me odvela na mjesta gdje se nalaze ljudi sličnih interesa s kojima sam se spojila i sprijateljila. Moj se glazbeni ukus od tog dana nije puno mijenjao, samo sam počela tražiti još sličnih bendova. Nedavno sam bila na koncertu jednog od njih, mom najdražem bendu, Pearl Jamu. Pod talijanskim vedrim nebom, dok je orio glasni zvuk gitare i bubnjeva, a dvadeset tisuća ljudi oko mene pjevalo u isti glas, pomislila sam si da ne mora moje dijete slušati Pearl Jam (iako će ga sigurno slušati sve dok živi pod mojim krovom:), ne mora, sve što želim je da sluša glazbu koja joj nije nametnuta. Želim da sama otkrije glazbu po kojoj njeno srce svira. Hmmm, da, zvuči patetično, ali prevedeno na ne romantični jezik – želim da bude svoja.
Danas je tako lako izgubiti se i upasti u VEĆINU. Valjda je tako lakše. Ali ne želim joj to. Želim joj da nađe svoj jezik, pa makar bila jedina u razredu koja sluša Nirvanu (ili kojeg glazbenika već odabere) i makar joj se drugi smijali što sluša neki više-ne-postojeći bend iz prošlog stoljeća. Želim joj da sama traži svoj put pa makar ponekad bila jako usamljena u tome. Jer vrijedi biti autentičan ( i to fali danas u svijetu!) To želim svom djetetu. I nema to veze samo s glazbom. Želim da ne izgleda kao većina cura koje viđam danas na ulici jer sve prate iste trendove. Želim joj da radi posao od kojeg joj nije muka ustajati se iz kreveta, pa makar ne imala puno novaca. Želim joj da izgradi svoj stil i svoj put pa makar i griješila u traženju, ali će barem ta potraga ići iz njenog srca, a ne iz nametnutih izvora.
Danas ja dođem tati u sobu i dam mu usb s glazbom za koju mislim da će mu se svidjeti. I većinom mu se svidi. Pa čak i Pearl Jam posluša (kaže, daj da čujem taj tvoj pekmez.) Nikad me nije tjerao da slušam ono što on sluša, ali mi je to pokazao. I to je ono što me vodi u odgajanju mog djeteta – pokazat ću joj što više mogu, s njom otkrivati svijet, običaje, načine života. Ali ću joj onda pustiti da sama odabere.
Danas moj tata i ja sjednemo na terasu, popijemo čašu vina dok iza nas praši Led Zeppelin i samo se nasmijemo jedno drugome dok rukom pratimo ritam. “Ajd sad može i jedna pjesma od tvog džema”, kaže mi, a ja si pomislim kako imam najboljeg tatu na svijetu.
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
