Zasigurno ste mnogo puta čule, pomislile i rekle staru narodnu: „Samo da je živo i zdravo!“ Isto tako ste, sigurna sam, kao i ja, vidjevši dijete koje po nekim mjerilima nije zdravo, često pomislile: „Jadno dijete! Jadni roditelji!“ Ljudski je užasavati se bolesti, strepiti nad nemoći i patnjom. Međutim, isto je tako samo ljudski stisnuti zube, ustati i nastaviti dalje. Čudesno je kako neki ustanu iz pepela ne usprkos, već zahvaljujući izazovima, koje mnogi percipiraju kao probleme…
Sjećam se da sam s gospođom Irenom Orlović na prvu imala osjećaj da je to – to! Možda zvučim kao zaljubljena tinejdžerka, ali ako poznajete Irenu, znate o čemu pričam. Njena životno-poslovna priča ostavlja bez daha. Ona pripada majkama-lavicama koje preokreću svijet zbog svoje djece. Kao majka troje djece, od kojih je jedno s poteškoćama u razvoju, nije prihvaćala pesimizam kojim je često bila okružena. Nije prihvaćala ni činjenicu da nešto što je potrebno za razvoj njenog djeteta ne postoji, tako da je to sama odlučila stvoriti. Irena, dakle, pripada ženama koje je majčinstvo motiviralo na poduzetništvo, a ona je svoju poduzetničku priču gradila godinama, kako se sve kvalitetno i stvara.
Ne prihvaćajući stavove da njena djevojčica gotovo i ne može napredovati ni u kojem smislu, ne mogavši se osloniti na materijale dostupne u Hrvatskoj, proučavala je najnoviju stranu literaturu iz psihologije i neurologije te sama izrađivala radne materijale za poticanje intelektualnog razvoja. Iz brojnih intervjua možete saznati kako je sve to nakon nekog vremena dovelo do toga da je Irena osmislila nagrađivanu aplikaciju Pametnica za poticanje ranog razvoja te pokrenula izdavačku kuću Harfa, koja na hrvatskom jeziku donosi najpopularnije i najkvalitetnije svjetske naslove iz područja roditeljstva, odgoja i razvoja djece. Jesam li spomenula da je nedavno izdala svoju prvu slikovnicu „Djevojčica i sreća“, da diljem Lijepe naše i susjednih zemalja organizira, ali i sama drži, predavanja o odgoju, da studira psihologiju…? Da, sve je to Irena, koja ne prihvaća „ne može“ i koja vas obara osmijehom.
Kao što sam već napomenula, njenu priču možete pronaći na dr. Google-u, ali ja sam vam željela donijeti…kako se ono kaže…unboxing! Želeći vam približiti njenu priču na topliji način, zagnjavila sam ju brojnim pitanjima koja bi joj, sigurna sam, i vi same postavile.
Zanimalo me, s obzirom na to da je njena poduzetnička priča inspirirana majčinstvom, kakva je ona sama bila prije uloge majke. O čemu je maštala, čime se bavila, što ju je veselilo?
„Moje djevojačke godine znatno se razlikuju od uobičajenih djevojačkih godina s obzirom na to sam u tom razdoblju bila primorana pogledati u oči ratu i najvećim strahotama koje nosi sa sobom. Još u tim godinama spoznala sam što je točno mir i koliko nam je važan. Kad sam kao djevojka napustila grad u kojem sam živjela i otišla živjeti u drugu zemlju bez ikoga koga poznajem, spoznala sam koliko samoća može biti bolna, ali i korisna. Mogu reći da sam u tim godinama počela učiti o najvećim životnim lekcijama. Skupljala sam mirisne svijeće i najviše sam voljela za sebe kreirati trenutke mira. Uživala sam u pjevanju i slušanju opuštajuće glazbe. U slobodno vrijeme puno sam čitala. Čitanje je za mene uvijek bilo oblik meditacije. Čitajući sam pronalazila sebe“, naglašava Irena.
Kao i mnoge djevojke, i ona je maštala o zasnivanju svoje obitelji. Željela je sretnu obitelj s puno djece, a za budućeg muža je priželjkivala nekog sličnog njenom ocu. I našla je svog Ivana. Postala je majka rodivši prekrasnog sina, a nakon godinu i pol na svijet je donijela i posebnu djevojčicu. Šokantna dijagnoza srčane mane, teške operacije i pesimistične prognoze postali su njihova svakodnevnica.
„U početku nisam razmišljala o tome kako će kćerkina situacija utjecati na njenog brata i na moj odnos s njim.Bila sam usredotočena samo na to kako preživjeti. Međutim, kasnije me je duboko i vrlo dugo grizla savjest da sam previše bila fokusirana na Mateu, da nisam dovoljno primjećivala starijeg sina. Ipak, kasnije sam uspjela, radeći na sebi, pomiriti se sa sobom i više se ne kriviti ni za što. Sve je bilo kako treba biti, a ja sam radila onako kako sam najbolje znala. Znam da se nerijetko dogodi da zbog zanemarivanja i drugo dijete ima problem, ali Mirko je na kraju izrastao u krasnog momka. Čitav život je bio tu u cijeloj priči s nama. Danas studira psihologiju jer mu je želja da svojim iskustvom pomaže i drugima. Vjerujem da ga je Matea potaknula na takve izbore.
Kako kaže, što je vrijeme prolazilo, sve se manje bojala ičega: „Došla sam do točke gdje se više nisam bojala zapravo ničega u vezi života. U jednom trenutku smo odlučili da idemo na treće dijete i da, što god se dogodi, prihvaćamo. Nekako smo tada već počeli vjerovati da je sve onakvo kakvo mu mi damo značenje. Ako gledamo da je dobro, dobo je. Ako gledamo da je loše, loše je. Ubrzo smo dobili dijete i dali mu ime Emanuel, što znači Bog s nama.“
Irena je, kako kaže, u početku proživljavala cijeli spektar strahova, od toga što će biti s kćerkom, do toga hoće li se znati nositi sa svim problemima koji ju čekaju. Međutim, kad je ovladala strategijom da probleme gleda kao izazove, sve se promijenilo: „Suočavajući se oči u oči sa strahovima, oni su nestajali. I tako sam išla naprijed, uvijek tražeći što je sad dobro tu gdje jesam, dok sam brigu o tome što će biti sutra potpuno isključila kao opciju. Život možeš živjeti u punini samo ako ga živiš u trenutku, iz dana u dan, bez opterećenja zašto se nešto dogodilo u prošlosti i što će sutra biti.“
Možda ćete pomisliti da je to lako reći i da su neki ljudi rođeni takvi pa na probleme gledaju kao na izazove, ali ni Irena nije bila uvijek ni odmah sklona takvom razmišljanju.
„Dogodio se rez. Točno se sjećam trenutka kad sam sve otpustila. Bilo je to kad smo Mateu vodili na treću, završnu, operaciju u Munchen. Zbog oblika srčane greške ta operacija je bila nužna da bi mogla nastaviti živjeti. Ona je tada imala sedam godina. Otišli smo u Munchen s puno nade i vjere, uvjereni da je tu kraj svih Mateinih problema kad je srce u pitanju. Međutim, odmah nakon prvih nalaza rekli su nam da im je žao, no da Matea ne može biti operirana. I direktno, bez okolišanja, da je stanje toliko loše da neće moći još dugo živjeti, najkasnije do ulaska u pubertet. Slomljena, nazvala sam sestru i sve joj plačući ispričala. Sestra je tada izgovorila riječi koje su promijenile moj život: ‘Tko zna tko će kada umrijeti? Uživaj u današnjem trenutku i tu dok si s njom i otpusti tu brigu. Nećeš valjda sada plakati zato što je neki doktor rekao da će Matea umrijeti za tri ili četiri godine.’ To je bilo 2006. godine, danas je 2018., a Matea je s nama.“
Irena nije odlučila samo da neće očajavati, već da će napraviti sve što je u njenoj moći kako bi poboljšala situaciju. Počela je tako sama izrađivati materijale, crteže i igre, koje je koristila u radu s Mateom. Čitala je o najnovijim spoznajama o intelektualnom razvoju, i to literaturu na stranim jezicima jer je na hrvatskom malo toga bilo dostupno. Polako se u njoj rađala poslovna ideja: „Sjećam se kad mi je ta ideja došla. Sva ushićena sam je svima prepričavala, ali nisam baš naišla na neko odobravanje. Većinom su ljudi vjerovali da mi nije dobro. Meni nije bilo važno što misle drugi, ja sam vjerovala i to mi je bilo dovoljno.U to vrijeme sam bila nezaposlena i preokupirana Mateom i svime što se događa. U ovom poslu sam već tada vidjela jedan oblik izlaza i spasa za sebe.“
S obzirom na sve obveze, svojom poslovnom idejom se bavila na kraju dana: „Dugo vremena je moje radno vrijeme počinjalo u 22 sata, a ponekad je trajalo i do zore. Na taj dio nisam ponosna, iako sam postigla puno. Nisam ponosna jer sam u tom razdoblju zanemarila sebe i svoje zdravlje. Trebalo mi je vremena da shvatim da najprije moram biti zdrava i dobra sama sa sobom ako želim dobro svojoj obitelji. Danas obavezno idem leći u 22 sata, a vrijeme kreiram tako što sam spoznala kad sam najproduktivnija pa u tom razdoblju radim za firmu.“
Irena ističe važnost „vremena za sebe“ i za majke i za očeve: „Upravo radimo na novoj knjizi Jespera Juula «Ostati u ljubavi: Obitelj treba roditelje koji više brinu o sebi» jer želim osvijestiti roditeljima koliko je za djecu važno da se oni posvete sebi. I ja uvijek nastojim odvojiti trenutke mira za sebe. To su mi najvrjedniji trenutci jer kad sam dobra sebi, dobra sam i svojoj obitelji.“
A kako biti dobar svojoj obitelji? Kojim bi vrijednostima, stavovima i ponašanjima roditelji trebali učiti svoju djecu? I na koji način? Zanimalo me kakve bi navike ili razmišljanja, po njenom mišljenju, trebale usvojiti obitelji koje žele biti sretne, povezane, čvrste? Ima li Irena savjet kako možemo biti bolji roditelji? Da čitamo literaturu, gledamo dokumentarce, slušamo bake…?
„Sve, ali najprije da slušamo svoje dijete i otkrivamo tko je ono uistinu. Za što je stvoreno. Koje darovitosti ima. Što voli. Što ga usrećuje.
Obitelji bi ponajprije trebale usvojiti navike poštivanja. Iako smo obitelj, trebamo shvatiti da smo mi jedna mala zajednica ipak vrlo različitih ljudi. Poštivati pravilo da nitko od nas nije tu da bi ispunjavao očekivanja drugoga. Svaki od nas ima neke svoje potrebe i interese, što trebamo respektirati. Otvorenost u komunikaciji također. Svatko od nas treba znati i moći jasno reći što mu izaziva nelagodu, zbog čega je sretan ili tužan. S druge strane, treba imati sposobnost aktivnog slušanja. Zajedno gradimo jednu priču i tu smo jedni za druge.
Što se tiče najvažnijih vrijednosti kojima bismo trebali učiti svoju djecu, za mene je to zdravlje. Zdrav život nastojim uvijek stavljati na prvo mjesto. Mislim da je zatimvrlo važno pomoći djeci da razviju samosvijest i samopouzdanje, potom empatiju, a nakon toga bih izdvojila brigu o okolini u kojoj živimo. Nažalost, čini mi se da nedostaje svijesti našem kompletnom društvu. Vrijednosti su se malo pomiješale, a mi kao pojedinci možemo raditi promjene samo svojim primjerom…
I još jednom poručujem svim roditeljima da je neizmjerno važno brinuti o sebi, pronaći ono što nas snaži i usredotočiti se na to!“
Irena u javnosti često zagovara promjene u školstvu. Smatra da je najveća greška današnjih škola to što ne drže dovoljno do gore spomenutih vrijednosti – zdravlja, samosvijesti, samopouzdanja, empatije i brige o okolini. Na svojim predavanjima ističe da su za obrazovanje, u istoj mjeri kao obrazovni sustav, važni roditelji, dok za odgoj odgovornost leži isključivo na roditeljima. Irena je dobila nekoliko nagrada za svoj rad, koje joj puno znače, ali ističe da je najponosnija na put kojim je išla do uspjeha. „Radimo i na nekim novim projektima, ali ne bih sad o njima. Stari-novi planovi su da do zime izdamo deset novih naslova, a Pametnica, na koju sam posebno ponosna, za koji dan izlazi u potpuno novom ruhu!“
Irena svojim uspjehom i životnom pričom inspirira mnoge, i to na svakodnevnoj bazi. Naime, osim na predavanjima i u knjigama, Irenine misli možemo pratiti i na društvenim mrežama. (Sigurno ste i vi vidjele fotografiju izbornika Dalića uz Irenine misli: Poniznost je pobijedila bahatost! J )
„Meni je dugo trebalo da shvatim da sam uzor nekome. Moj muž je jednom rekao: ‘Pa ne radimo ništa što ne bi napravili i drugi da su bili u našoj situaciji. Nismo ni po čemu različiti od drugih.’ Ipak, vidim da svojim djelovanjem inspiriram druge i zato ću nastaviti s radošću djelovati javno. Predivan je osjećaj kad ti roditelji kažu da je nešto što sam rekla ili napisala djelovalo na njih kao neki A-HA efekt. To je onaj osjećaj kad se naježiš od glave do pete!“, ponosno će Irena, dodajući da je na nju najveći motivirajući trag ostavio Nick Vujicic: „On je dokazao da, ako otvorimo um i srce i povjerujemo da možemo, onda možemo i biti sretni i uspješni u svim okolnostima, čaki u životu bez obje ruke i noge!“
Drage supermame, sjetimo se Irene i njenih riječi kad nas, ugledavši neku mamu djeteta s poteškoćama u razvoju ili, pak, pomislivši kako nemamo vremena ni za što, a kamoli za uspjeh, preplave tužne emocije: „Majčinstvo mi je pomoglo da izrastem i budem ono tko sam danas. Odgajajući djecu, pronašla sam sebe. Danas, kad pogledam unazad, imam dojam da ovakav život nisam mogla ni sanjati. Često imam običaj reći, da me je Bog tada pitao da mu opišem ili nacrtam kakav život želim, ne bih znala sve ovako savršeno posložiti!“
ROMANA
Vodeći se dobrom starom „Manje grintanja, više rintanja!“, pokušavam pretočiti svoju strast za kreativnošću u ideje koje pozitivno dotiču ljude. Volontiranje me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Suosnivačica sam Kluba mladih Split, u kojem sam zaposlena kao voditeljica projekata za neformalno obrazovanje mladih. Nadahnjuju me proaktivni, a jednostavni ljudi. Uživam ih otkrivati drugima. Najspokojnija sam u prirodi. Ne volim filtere, namještene kadrove ni umjetne emocije. Moja razmišljanja o kaotičnim trenucima mlade žene koja tek počinje pojmiti težinu nebavljenja samo samom sobom možete pratiti na Instagram profilu @jadna.ti.san. Nadam se da će mi uvijek biti važnije biti, doživjeti i naučiti nego imati.
INSTAGRAM: @jadna.ti.san.
