Večer je… Fino smo se naklopali, pogledali svoje omiljene crtiće, oprali zubiće i vrijeme je za odmor. Moj muž i ja malene uvijek zajedno otpratimo na spavanje. Ljubimo ih za laku noć, zapjevamo poneku pjesmicu, kažemo da ih jako volimo i neka lijepo spavaju i odmore. Dok je stiskao svoju bebu-tješilicu i lagano padao u san naš sinčić je rekao: “Tata, ti si moj prijatelj!”
Muž me pogledao, nasmijao se ponosno, pomalo iznenađen time što je čuo i odgovorio: “I ti si moj prijatelj, Borna!”
Naš maleni ni sam nije svjestan koliko su snaže ove njegove riječi i koliko nas je duboko time dirnuo. Nekoliko dana nakon te večeri surfala sam internetom i tražila članke o prijateljstvu između roditelja i djece. Većina njih je kretala upravo sa rečenicom “trebaju li roditelji djeci biti prijatelji”, “koji su rizici prijateljstva između roditelja i djeteta”? Ovo zadnje me podsjetilo na ugovorni odnos kojega sklapate u osiguravajućem društvu ili banci. 
Iskreno, taj članak nisam ni pročitala.
Ono što sam bez sumnje otkrila od kada sam postala mama je da djeca žele i trebaju svoje roditelje da im budu uzori i vođe. Oni žele odrasle osobe u svojim životima koji će im pružiti rutinu i strukturu čineći ih pritom sigurnima i voljenima.
Prijateljstvo između djeteta i roditelja za mene predstavlja odnos:
- povjerenja
- iskrenosti
- potpore
- slobode
- ljubavi i
- uvažavanja.
U ovome trenutku kada naši princ i princeza imaju nepune 3 godine neke od gore navedenih odnosa teško je razmatrati i uspoređivati sa npr. odnosom između odraslih ljudi međutim svojim primjerom djeci možemo mnoge kvalitete usaditi već u ranom djetinjstvu.
Ono na čemu trenutno radim sa malenima i čemu pridodajem podosta pažnje i želim tako nastaviti u budućnosti je nekoliko stvari:
Uključiti ih u svakodnevni rad – u trenucima kada sam sama s njima kod kuće i kada znam da neke stvari neću moći obaviti efikasno kao da sam sama poput kuhanja ručka ili usisavanja, tada si olakšam na način da ih uključim u aktivnosti pripreme ručka poput pranja povrća, dodavanja namirnica, miješanje variva. Oni se osjećaju važnima jer su mi pomogli, a meni je srce na mjestu jer znam da su zadovoljni i sretni, a ručak skuhan.
Cijeniti njihove napore i zalaganje – pohvalu za dobro obavljen posao svi volimo pa tako i naša djeca. To će im uliti povjerenje te će i ubuduće dati najbolje od sebe.
Pružiti im dovoljno slobode i samostalnosti – iskreno, ovaj dio mi osobno najteže pada jer kao svaka mama osjećam potrebu da stalno pazim na svoju djecu i štitim ih od svih mogućih potencijalno “opasnih” ideja. Stavila sam ove opasne ideje pod navodnike jer nisam objektivna pa mi podosta stvari koje recimo mom mužu nisu nimalo opasne meni djeluju zastrašujuće. Ali zato je on tu da u našoj vezi radi balans. Hvala ti na tome. Djeca bez obzira na dob trebaju svoju slobodu i svoj prostor i stoga je bolje ponekad ostaviti ih same. I pratiti ih krajičkom oka!
MARIJA
Rođena Riječanka, dalmatinskih korijena, a pred više od 10 godina riječku je adresu zamijenila zagrebačkom. I nije požalila! Voli Zagreb.
Tu je upoznala njega, svoju pravu ljubav iz koje su nastale dvije nove male ljubavi, ali jednako tako snažne i vrijedne – naši Princ i Princeza, Borna i Vita.
Nedavno se s roditeljskog dopusta na posao. Inače, radi u banci. U slobodno vrijeme uživa u fotkanju, voli peći kolače, izrađivati male diy projekte i upoznavati druge kulture (dugo godina je bila aktivni član couchsurfinga).
Blog: Sreća na kvadrat
