Jessica je Amerikanka koja je udana za Danca i uvijek je s divljenjem promatrala svoga muža kako s lakoćom i bez neke pretjerane filozofije pristupa odgoju njihove djece. Sraz u načinu odgoja te pristupa roditeljstvu Danaca i Amerikanaca je ogromna. E sad, tu dolazi i ono što je mene počelo kopkati nakon zadnje stranice – je li moguće u Hrvatskoj djecu odgajati prema danskim principima i je li to uopće pametno činiti? Čak i podnaslov “Što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece?” sadrži nekoliko sintagmi oko kojih možemo raspravljati, barem u okvirima hrvatskih prilika. Budimo realni, Hrvati nisu najsretniji ljudi na svijetu, a bogme čitavo školovanje u RH i nije usmjereno na razvijanje samopouzdanja i sposobnosti kod djece. Tako da, čak i ako čovjek stvori dobre osnove, negdje netko će okrenuti stvari u nekim novim smjerovima. Bojazan da se odgoji neprilagođen mali čovjek nije neopravdana.
- Play (Igra) važan je segment razvoja djece jer igrom postaju sretnije, prilagođenije i otpornije individue.
- Authenticity (Autentičnost) je za Dance osnova stvaranja samopouzdane ličnosti jer samo iskrenom i zasluženom pohvalom djeteta te neuljepšavanjem istine moguće je pripremiti dijete za životne izazove.
- Reforming (Preoblikovanje) uključuje promjenu postojećih okvira razmišljanja roditelja, a samim tim i djece.
- Empathy (Empatija) je učenje djece suosjećanju za potrebe i osjećaje drugih već od malih nogu jer za Dance život u zajednici podrazumijeva uvažavanje drugih ljudi.
- No Ultimatums (Bez ultimatuma) je izbjegavanje borbi za moć između roditelja i djece te inzistiranje na demokratičnom odgoju.
- Togetherness (Zajedništvo i hygge) je stvaranje ugodne atmosfere kod kuće te zdravih jakih društvenih veza.
Naravno, ovi postulati su krajnje pojednostavljeno objašnjeni i parafrazirani, ali već iz ovih suhoparno navedenih savjeta svaki razuman čovjek će reći DA!, želim da moje dijete uživa u igri, ne bulji u TV ili mobitel, da bude suosjećajno, otporno, društveno prilagođeno dijete koje se neće neprestano s roditeljima (ili kasnije tetama ili učiteljicama) boriti za moć. Ajmo se sad prisjetiti gdje živimo…Tu neki od ovih regula ozbiljno dolaze u pitanje. Krenimo redom.
Igra je sjajna stvar i mislim da se svi slažu da je igra bitan dio odrastanja. Međutim, koliko slušam druge roditelje nešto starije djece od moje kćeri, njihovi vikendi i radni dani ispunjeni su razvažanjem djece po raznoraznim aktivnostima: engleski, glazbena škola, plivanje…djeca su rastrgana po čitave dane. I kao da je nastala neka vrsta natjecanja među roditeljima čije će dijete biti upisano na više aktivnosti. Pitam se, kada se ta djeca prostoseljački igraju? Ono, vulgaris igra? Loptom. Lastižem. U blatu. Na travi. Sami, s roditeljima ili drugom djecom. Kao da je postala sramota reći da se dijete samo igra. Kao da to pokazuje nebrigu roditelja. Umjesto toga, imperativ je postalo nabrajati strukturirane igre po pravilima nekih plaćenih aktivnosti. Nemam pojma, ali ja bih bila jako sretna da moje dijete zna što je igra graničara, školjkaša, lastiža, ledene kraljice.
Nadalje, na vlastitoj koži često osjetim da društvo ne voli cendravo i plačljivo dijete. Nedajbože da dijete zaplače u kafiću – tu su ljudi došli proćakulati, popiti kavicu, a ne slušati dreku male nevaljalice, a za tu istu dreku su krivi, naravno, popustljivi roditelji (čitaj mama na porodiljnom jer tata radi). Mnoge roditelje to ponuka da ostanu u svoja četiri zida, da se malo kreću, a samim tim pati igra na otvorenom i BAM! evo divnih uvjeta za upaliti TV. Priznajte, svatko ponekad posklizne na skliskom terenu tehnologije. Prisjetite se samo pokojeg kišnog dana. Ili više njih zaredom. Odlazak u dječji parkić tu se čini sjajnom idejom, međutim, Danci zagovaraju da se odrasli ne miješaju u kavge koje nastaju među djecom nego da oni sami pokušaju riješiti sukob. Onaj tko nije iskusio gnjevnu majku u parkiću jer je njezino dijete povrijeđeno ponašanjem drugog, naravno neodgojenog djeteta, taj ne zna što je propustio. Ta napetost, ta naelektrizirana atmosfera je pravo isijavanje, The Shining, Jack Nicholson u glavnoj ulozi. Pazite se, horor je na vidiku i čapajte svoje mladunče za ruku i trč’te doma! Zapravo, kad bolje razmislim, u dječjim parkićima i roditeljima treba mnogo snage volje da i sami ne započnu svađu s drugim roditeljima koji se čudom čude kako vaše dijete još ne puže, ne hoda, ne spava cijelu noć, ne jede viljuškom i nožem, ne rješava derivacije. Kao da je i to postalo natjecanje. Čije će prije, bolje, jače.
Autentičnost. Eh, autentičnost. Tu pak radimo preko mjere. U nas se hvali sve. Čak i previše hvali. Radim u školi i savjet je da se djecu pohvaljuje. Mnogi, mnoooogi to shvate predoslovno pa se sad djeca pohvaljuju i za najmanju sitnicu. Time pohvala gubi na vrijednosti i dijete dobiva osjećaj da je supermegacar koji može sve. A svaki iole realan čovjek zna da ipak ne može sve. Mnogi naši političari imaju taj sindrom – baš sebe smatraju bogomdanima povećati BDP, smanjiti državni dug, poboljšati život umirovljenika ili smanjiti odljev mozgova. Mislim, de dobro je! Djeci treba otvoriti oči da znaju koje su im jake, a koje manje jake strane. I zato neka pohvala bude autentična i iskrena! Općenito, knjiga zagovara iskrenost prema djeci koliko god ona neugodna bila. A Hrvati vole malo celofana i mašnice, zar ne? Tako se lakše živi.
Kao prilično tradicionalno društvo, promjena okvira razmišljanja je isto zafrknuta stvar. Koliko ste puta samo čuli da vam je netko rekao Moja mama je to tako radila i meni ništa ne fali pa ću i ja tako raditi sa svojim djetetom? Ja od rođenja svoje djevojčice baaaaarem deset puta. Super, takvim načinom razmišljanja se ne mičemo baš s mrtve točke, zar ne?
Seciranje postulata ide dalje. Mi jednostavno živimo u društvu koje ponekad zahtijeva borbu za moć, da čovjek povikne, digne glas jer…ostane u nekim situacijama, narodski rečeno, magarac. Je li djetetu više na odmet ili korist da je potpuno empatično u potpuno neempatičnom društvu? Iako Hrvati pokazuju zavidnu razinu empatije kad su u pitanju humanitarne akcije, ja sad govorim o nekim banalnim situacijama, npr. je li vam se ikada dogodilo da hodate ulicom i imate osjećaj da se svaka osoba kreće u svom malom balonu neosjetljiva za tuđe smjerove kretanja? Ubaci li vam se ponekad neka kokoš prekoreda na blagajni, al’ se pravi Englez? O ponašanju vozača u prometnim gužvama da i ne govorim. Tvrdim da mi Hrvati nemamo baš osjećaja za druge na tim nekim primarnim razinama ophođenja. O demokraciji ne moram ni pričati. Ili moram? Demokratičnost u vrtićima? Demokratičnost u odgoju i obrazovanju u hrvatskim školama? Možemo li govoriti o tom konceptu kada je ideja školstva još uvijek isti pristup svim učenicima, istim kriterijima, brojevnim ocjenjivanjima, maturom. Tih, poslušan, marljiv, koji ne postavlja puno pitanja – to je ideal učenika u Hrvatskoj, to je ideal budućeg građanina.
Ono što je naša jaka strana je svakako zadnja stavka – Hrvati vole druženja, vole kavice prije posla, nakon posla, za vrijeme posla. Vole kućnu atmosferu oko pune trpeze u mekim papučama i dekicom i s tim hyggeom stvarno nemamo problema. Sve dolazi iz kuće! je uobičajna rečenica kojom Hrvati vole objašnjavati ponašanja djece. No, svi znamo da je to SAMO JEDAN dio velike slagalice zvane odgoj.
Pa da zaključim. Ne želim ispasti hejter ove knjige. Zapravo je odlična, humoristična, s puno primjera i da se čitati u 4 ujutro kada već odustanete od spavanja jer vas je vaš malac 20 puta probudio te noći. Hoću li odgajati svoje dijete prema načelima danskog odgoja? Hoću! Jer ne vjerujem da od Hrvatske možemo napraviti Dansku, ali vjerujem da sretna djeca odrastaju u sretne osobe i da takve osobe postaju sretni roditelji…i da se time krug vrti i zatvara. Jedino tako možemo postati bolje društvo. Ne dansko, nego hrvatsko…al ono najbitnije-sretno društvo!
LEDA @lovely_miss_l
