Danima mi glavom prolaze razne misli, pomalo teške i zabrinute. Razmišljam o ovoj maloj zemljici, predivnoj i šarolikoj, koja je zapela u nekim davnim vremenima, u kojoj žive ljudi različitih sudbina, različitih razmišljanja, ljudi otvorenijih i oni jako zatvorenih pogleda na život. Zapravo, mislila sam da živimo u vremenima u kojima je nepotrebno spominjati osnovna ljudska prava, dostojanstvo, u vremenima gdje svatko ima pravo glasa, svog mišljenja…. Ali zapravo živimo u vremenima kada pod krinkom liberalnog imamo okove konzervatizma i primitivizma u sebi.
Pravo glasa ima svatko, zar ne? Svatko može reći svoje mišljenje, ali nismo voljni ČUTI niti prihvatiti ono različito, ono drugačije… Zapravo, čini mi se da se ovdje radi o pravu glasa kojeg nitko ne čuje. Svi govorimo, a nitko pozorno ne sluša.
Mi živimo u vremenima gdje se kritizira sisu u javnosti kojom se hrani dijete, a ne kritizira se sisu kojom se poziva turiste da dođu u našu lijepu zemljicu.
Živimo u vremenima gdje se mame koje su se skinule pred objektivom fotografa kako bi pokazale svoja tijela nakon poroda, sažvakana, celulitna, manje savršena, kritizira ih se što se skidaju i naslikavaju umjesto da odgajaju djecu i kuhaju, ali se uzdižu savršeno isklesana tijela mjesec dana nakon poroda. Jer, ovo prvo je gadljivo, a ovo drugo je uzbudljivo, neovisno o poruci koja se šalje.
Živimo u vremenima gdje se upire prstom u žene koje su glasno rekle što su proživjele, jer nije važno je li ta žena izgubila dijete, izgubila dio sebe, nije važno što je dio nje same umro i nestao zajedno s gubitkom bebe… Nije to važno… Važno je upirati prstom u nju i preisipitvati je li istina sve što je rekla, je li njena bol zaista bila tako jaka ili je ona ipak to malo preuveličala… Ne… to nije važno… Preintimno je…
Koliko puta sam bila u društvu gdje se pričalo o prvim mjesecima nakon poroda, pa se između ostalog spomenula postporođajna depresija, koliko puta sam čula “joj, to su sve gluposti današnjeg doba, nekada toga nije bilo”. Je li to uopće važno? Je li to uopće važno kada znam tu jednu mamu, jednu koja se borila sa svojim emocijama, koja je tražila pomoć, koja je potiho jecala, a da niti sama nije razumjela zašto. Je li važno radi li se o terminu novoga doba, kada je ta mama sebi oduzela život jer više nije mogla izdržati?
Živimo u vremenima gdje se od žene očekuje da bude majka, domaćica, da ima karijeru, da ne kuka, da izgleda savšreno, da ima dobar brak. Ako je samo majka – već sam pod “samo majka” sve rekla… Ako gura svoju karijeru – spočitava se što nije dovoljno s djecom. Ako se požali da joj je teško, kritizira se što kuka. Šuti, trpi i razvuci osmijeh na lice.
Živimo u vremenima kada se do uspjeha dolazi samo ako se gazi po drugome, kada trud i poštenje nema nikakve svrhe, jer “ako si pošten, ne možeš opstati”.
Biti ženom nikada nije bilo lako. A danas, čini mi se da je još teže. Jer, osim onoga što smo od samih početaka “morale” raditi, natovarile smo si na leđa još masu toga, a sve se mora odraditi s osmijehom na licu. I hoće… ali pritom moraš šutjeti. Jer tvoj glas se slabije čuje… a i kada se čuje, ne znam čuju li se riječi…
Možda je ovaj tekst satkan od previše misli, naizgled nepovezanih, ali taj košmar je u mojoj glavi u zadnje vrijeme, ali čini mi se da nije samo u mojoj glavi… čini se da je i u ovom vremenu u kojem živimo…
Pravo glasa, sloboda govora – jedno od temeljnih ljudskih prava… Ali, čujemo li mi taj glas? Ili čujemo samo ono što želimo čuti?
SONJA @littlemisstwiggyblog
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
