JONA, LOTA I ROZA NE IDU U VRTIĆ

Slađana B. je mama 5-godišnje Jone i 1,5-godišnje Roze, slavonska Riječanka s minhenskom adresom koja obožava Pariz, knjige i Charlesa Aznavoura. Sara G. je mama 4-godišnje Lote koja jednako voli svoj dom i sve ono izvan njega, a jesen, zimu, biljke i Lotinu kosu posebno. Naizgled ih ne veže ništa, osim možda grada Rijeke. A zapravo veže ih nešto po čemu su možda najsličnije među milijun potpuno različitih mama na svijetu. Obje su pobornice takozvanog unschoolinga, odnosno edukacijske metode koja se bazira na interesima djeteta i učenju kroz iskustvo, različite situacije, zadatke, igru i osobne interese te prirodnu radoznalost. Slađana i Sara odlučile su da će predškolsko obrazovanje svoje djece provoditi kod kuće, drugim riječima, da njihova djeca neće ići u vrtić.

U ime našeg dugogodišnjeg “instaprijateljstva” pristale su na ovaj intervju iako, priznaju, nerado govore o svojim izborima zbog kojih nerijetko nailaze na čuđenje i neodobravanje. Iako će mnogi reći da je instagram skup pomno odabranih i uljepšanih dokumentiranih situacija i trenutaka, njihova predanost, trud i volja ne trebaju nikakve filtere i daju se iščitati iz svake slike i napisanog slova. I svakog jutra, dok tisuće roditelja juri prema vrtićima i školama, nekada jedva čekajući da svoja mala zahtjevna, radoznala zlata, prehlađene nosiće i milijun ”zašto“ i “nemoj“ na barem nekoliko sati prepuste nekome drugome i roditeljske obaveze zamijene poslovnima, one svakog dana iznova odabiru da će svoja sva 24 sata dana posvetiti samo njima: Joni, Rozi i Loti.

 

Kako i zašto je došlo do odluke da vaša djeca ne idu u vrtić?

S.B. Kod nas je to došlo prirodno. Nisam o tome previše razmišljala prije nego što sam postala mama, ali sjećam se koliko sam plakala kad mi je pukao vodenjak jer sam znala da neće više ništa biti isto. I pojma nisam imala koliko. Prelazak u mamu koja ostaje kod kuće s djecom nije bio lak, trebalo mi je dugo da prihvatim punim srcem tu ulogu i iako je njezin neodlazak u vrtić došao prirodno, za sve drugo je ipak trebalo više vremena.

S.G. Takve se odluke ne događaju preko noći, to je stil života za kojega se u neko vrijeme zbog dodatnih faktora odlučujete. Ja sam profesorica hrvatskoga jezika i književnosti te filozofije i prije Lote sam radila u struci, no nakon porodiljnog me nije čekao posao pa sam spontano ostala s njom. S vremenom smo sazrijevali kao roditelji, stvorili neke nove stavove i shvatili da je baš to ono što našoj obitelji odgovara. Vrtićki kolektivi u našoj državi nisu nešto što nas privlači kao roditelje, s čijim se metodama odgoja i načinima posvećenosti pojedinačnom djetetu slažemo.

 

Kako izgleda vaša dnevna rutina?

S.B. Rutina je nešto što uvijek preporučam svim mamama i iz svog iskustva znam koliko pomaže djeci, jer osjećaju sigurnost kada znaju što dolazi sljedeće. Cure se bude oko 7, tada imamo slobodnu igru do 9, pa doručak i crtić. Nakon toga imamo sat vremena čitanja knjiga. Roza potom ima odmor, a Jona i ja se igramo ili spremamo ručak. Nakon ručka imamo quiet time, gdje se igramo s Play Doh ili bojamo ili pak nešto treće i uz to najčešće slušamo audio knjige.
Nakon toga idemo van, u park, muzej ili knjižnicu ili radimo nešto drugo što nam se taj dan radi. Oko 18 sati smo doma, slijede večera i kupanje te spavanje oko 19-19.15. I sutra od 7 opet sve iznova.

S.G. Ujutro ustajemo u 8 sati, Lota se samostalno svlači i oblači, pere zube i umiva. Također sama bira doručak i jede. Samostalnost je nešto što smatram vrlo važnim i inzistiram na tome da se djetetu ne treba pomagati ni u čemu što može samo, dok ne pita za pomoć. Nakon jutarnjih rituala, odlazimo u prirodu, bilo to u vrt naše kuće ili u šumicu u kvartu. Igramo se, vozimo bicikl, skupljamo listiće i cvijeće, pričamo o životinjama i biljkama… Nakon toga imamo neku organiziranu aktivnost, vani u vrtu ili u kući, ovisno o vremenskim prilikama. Organizirana aktivnost podrazumijeva neki “craft” koji sam ja pripremila dan ranije – crtanje, bojenje, ljepljenje, rezanje, učenje slova i brojki, čitanje o nečemu što ju zanima. Nakon toga kuhamo ručak, želi sudjelovati u guljenju povrća i stvaranju nereda po kuhinji. Nakon ručka slijedi tzv. quiet time koji kod nas podrazumijeva slobodnu igru u tišini koja ne uključuje mene. Ponekad joj pripremim što bi mogla raditi ako želi, ali najčešće ona odabire nešto što joj je zanimljivo. Za mene je quiet time prijeko potreban, mislim da je nepotrebo naglašavati zašto. U to vrijeme radim nešto za sebe, pročitam članak, pijem kavicu, surfam instagramom. Slijedi “izvannastavna” aktivnost na koju ju vozim i ostavljam. Po dolasku idu večernji rituali, vrlo često sviranje s tatom, obavezno čitanje po njezinom odabiru i spavanje u 20 sati.

 

Pratite li određeni plan i program učenja ili se vodite za svojim instinktom i interesima djeteta?

S.B. Krenuli smo s Montessori programom, ali oko 3. godine sam više išla za onim što Jonu zanima. Od učenja novih jezika preko čitanja knjiga, plesa, dinosaura i kopanja fosila pa sve do svemira (koji je uvijek jako zanimljiv, kao i kuhanje). Prije sam više bila opterećena što bih trebala učiti Jonu (i Rozu sada), ali sam se zaista oslobodila toga.

S.G. Ne pratim određeni kurikulum. Još je premala za to i ja želim da se samo igramo i učimo ono za što ona pokazuje interes. Ono što pratim jesu infomacije o razvojnom napretku djeteta njene dobi i otprilike znam što bi četverogdišnjakinja “trebala” znati, što bi ju moglo interesirati u toj dobi, što bi bilo dobro da ostvari.

 

Odakle crpite inspiraciju i ideje za aktivnosti?

S.B. Naša omiljena aktivnost je šetanje, dok šetamo istražujemo naš grad i crpim inspiraciju iz svega što vidim oko sebe. Pinterest i Instagram mi isto pomažu oko aktivnosti jer uvijek rado gledam što druge mame rade i kamo idu s djecom. Molitva je moj neprekidan izvor inspiracije i dok se ujutro molim i meditiram nad Riječi odmah imam više inspiracije i snage za dan u kojem se nalazim.

S.G. Ideje i inspiraciju nalazim ponajviše uz pomoć Pinteresta i Instagrama. Ima toliko puno dobrih ideja da ne postoji ni jedan dan, a da ne znam što ćemo raditi. Da, treba vremena i truda, ali sve je stvar dobre organizacije.

 

Kako okolina reagira na vašu odluku u vezi s vrtićem? Sumnjate li ikada u ispravnost iste?

S.B. Dok smo bili u Hrvatskoj svatko me pitao kada će u vrtić, ali zadnjih godina u Njemačkoj sam srela puno mama čija su djeca doma s njima i to nije toliki bauk. No „naše“ mame u Njemačkoj me vrlo rado opominju i savjetuju da mi dijete mora u vrtić, zbog jezika, socijalizacije i sl. To su uvijek isti argumenti i ja sam vrlo jasna da me tuđe mišljenje ne zanima, jer konstatni savjeti u vezi s prehranom (vegani smo), odgojem, vrtićem i slično nisu nikome zanimljivi niti potrebni.

S.G. Okolina najčešće ne reagira pozitivno, vrlo je često i pasivno osuđivački nastrojena. No, ja ih pokušavam razumijeti jer su ponukani tradicijom, nečim što je do sada bilo pravilo, ustaljenim načinima razmišljanja koji ne dozvoljavaju novost ni različitost.

 

Osjećate li da za nešto zakidate svoju djecu?

S.B. Ne.

S.G. Nipošto i nimalo. “Mora ići u vrtić jer će biti asocijalna i nespremna za život” je rečenica koju sam u različitim verzijama čula više desetaka puta. Prvo, da bismo uopće koristili riječ “socijalizacija” moramo znati njezinu definiciju, a meni se čini da u više slučajeva to nije tako. Naime, socijalizacija djeteta podrazumijeva pripremu djeteta za stvarni svijet što znači snalaženje među jedinkama SVIH godišta, rasa, pozadina i karaktera. U tom slučaju, moramo biti razumni i shvatiti da djeca koja su školovana od kuće imaju iste ili ponekad bolje šanse za to obzirom da provode više vremena među različitim društvom. Djeca su POZITIVNO SOCIJALIZIRANA, stječu pravila ponašanja i formiraju stavove koji im trebaju. Ovo nisu floskule, već znanstveno utemeljena istraživanja i pokazuju koliko je zapravo ironično pitanje socijalizacije kod djeteta koje ne ide u vrtić. Dakle, iskreno i u izravno, moje dijete ne ide u vrtić upravo RADI socijalizacije.

 

Namjeravate li upisati djecu u redovnu osnovnu školu? Bojite li se njihove reakcije na strogi raspored i snalaženje u većoj skupini?

S.B. S obzirom da smo u Njemačkoj gdje homeschooling nije dozvoljen, krenut će u redovnu školu. Ne bojim se njezine reakcije jer smatram da je normalno socijalizirana kao i svako drugo dijete. O razlici između vrtićke djece i djece koja su doma s roditeljima ima puno studija i članaka pa ne moramo u dubinu oko toga, ali sam sigurna da je svakom djetetu prilagodba potrebna, pa i to očekujem.

S.G. Ne bih, da ne moram, no u Hrvatskoj je klasična osnovna škola obvezatna. Usprkos tome, postoji Waldorfska osnovna škola čija načela jesu nastavak onoga što radim i vjerujem da ćemo najvjerojatnije ići tim putem. Raspored nije nešto što djetetu može stvoriti negativnu reakciju, s obzirom da osjećaj za rad, učenje i stvaranje ima već odavno, morat će se prilagoditi jedino tužnoj istini, a ta je da mora učiti apsolutno sve i da može zaboraviti na kreativost i učenje po život bitnih stvari. Kao profesorica tvrdim da su naši školski kurikulumi upravo takvi i da rezultiraju upravo time, imaginarnim peticama djece koja ne znaju izračunati postotke (generaliziram, ali razumijete).

 

Kakvo je vaše stajalište o screen timeu?

S.B. Screen time kod nas nije zabranjen, ali je strogo kontroliran i uvijek dolazi u isto vrijeme i traje jednako. Nemamo TV, cure ne smiju dirati naše mobitele, igrice ne igraju i 45 min crtića ujutro mi ne smeta niti mislim da je loše. Ali djeca s tabletom i mobitelom u rukama pred ogromnim TV nisu nešto s čime se ja osobno slažem.

S.G. Nemam ništa protiv organiziranoga vremena pred televizorom/mobitelom koje je vremenski ograničeno, ali i tematski odabrano. Lota tijekom dana pogleda Doktoricu Pliško ili Pčelicu Maju, Jana i pirate, pogleda neke emisije o životinjskom i morskom svijetu s National Geographica, ali sve je dozirano. Mobitel joj je dostupan vrlo rijetko, ne pokazuje prevelik interes osim gledanja naših slika i videa u galeriji.

 

Iskreno, je li naporno i teško biti s djecom neprestano? Imate li loših dana i kako izlazite na kraj u teškim trenucima?

S.B. Zadnjih par mjeseci nam je malo teže jer smo se iz Stuttgarta preselili u München. Malo nam se rutina poremetila i tek sada hvatamo korak. Naporno je onoliko koliko si dozvoliš da jest, jer znam po sebi da mi je teško samo kada sam ja sebična, tj. kada ja sad baš nešto želim za sebe, a imam djecu oko sebe koja me trebaju. To je veliko učenje poniznosti i davanja sebe drugome i to je promijenilo temelj mene kao osobe. Loših dana imam, ali uvijek se sjetim svoje prijateljice Henne i njezinog savjeta samoj sebi: Level Up. I tako se ustanem i pomislim: Level up, Slađana.
Teški trenutci dođu i lakše ih podnesem, jer znam zašto su tu i zašto sam ja tu. Vježbam, molim se, slušam glazbu, plešem i pišem, tako se nosim s tim trenutcima.

S.G. Jest. Teško je i ima trenutaka kada samo želim tišinu i samoću, trenutaka kada poželim da radim i da se mogu nakratko psihički maknuti iz tog konteksta “brige o djetetu”. Ima dana kada sam bolesna ili onih dana u mjesecu kada jedva podnosim sebe. Ono što bih savjetovala mamama koje su doma s djecom je da u takvim situacijama samo izađu van iz kuće. Bilo gdje, park, kava, šuma, centar grada, knjižnica. Puno je lakše preživjeti takve krizne trenutke izvan rutine i četiri zida. No, to su rijetkosti. Na kraju, mi smo odabrale ostati uz njih i odabiremo to svako jutro iznova. Nema te karijere, nema toga posla koji bi mi ikada mogao zamijeniti vrijeme s njom niti ću se ikada ostvariti u nečemu iskrenije nego u majčinstvu na ovaj način.

 

Mame, kako nalazite vrijeme za sebe i kako ga provodite? Imate li dadilje?

S.B. Nemam dadilju, dapače, nikad mi nitko nije pričuvao djecu otkako sam postala mama. Daleko smo od obitelji, ali iskreno nisam ni u nekoj potrebi. Suprug i ja smo dobar tim i sve stignemo. Nekad žrtvujemo svoje vrijeme, ali mislim da nam nikada neće biti žao. Cure mi idu rano spavati pa navečer imam dosta vremena za sebe, vježbam, čitam, slušam podcast dok perem suđe, idem trčati, usavršavam strane jezike, provodim vrijeme s Elvisom… Vikende kada Elvis ne radi istražujemo grad, družimo se i odvojimo vrijeme za hobije. Ja sam trenutno zaljubljenu u rad s glinom i veselim se svakom tečaju gdje učim nešto novo.

S.G. Nemam dadilju, niti volim tražiti pomoć obitelji. Nisam taj tip, sve volim raditi sama, uz supruga, naravno. Stvar je dobre organizacije i dogovora. Lota spava od 20 do 8 pa imam svaku večer “slobodno”. Čitam, gledam filmove, idem u kino, idem na cugu, na večeru, sve što želim. Ne izlazim do jutra, s tim sam završila. Jednom ili dva puta mjesečno idem na neki tretman u kozmetički salon, vratim se kao nova! Vrlo sam zadovoljna količinom svog “slobodnog” vremena i trudim se iskoristiti ga u potpunosti. Nedostaje mi kava u tišini i tuširanje u samoći.

 

Ako imate knjige, podcaste ili blogove o roditeljstvu koji vam služe kao inspiracija ili izvor znanja i mudrosti, podijelite ih s nama.

S.B. Moja omiljena knjiga je  “The Conscious Parent: Transforming Ourselves, Empowering Our Children“, napisala ju je Shefali Tsabary i dok sam bila s curama u Stuttgartu sama (Elvis je tada tražio stan) preslušala sam je nekolio puta. Promijenila me iz temelja. Odlična mi je i njezina “The Awakened Family: A Revolution in Parenting“ te “No Drama Discipline“, “The Whole Brain Child“ i “The Yes Brain Child“ od Daniela J.Siegela i Tine Payne Bryson. I jedna divna kršćanska od Paula Davida Trippa “Parenting“. Puno mi je pomogla i “The Highly Sensitive Child“ od Elaine N.Aron. Volim podcast “At Home“, “Risen Motherhood“ i “Respectful Parenting“.

S.G. Nisam tip od blogova i podcasta, ali čitam i imam jako puno konkretnih Instagram profila koje vrijedi pratiti zbog ideja za rad s djecom i knjiga koje treba pročitati o odgoju. Sve su na engleskome, večina još nema prijevoda kod nas.

Knjige: “The Whole-Brain Child“ (Siegel – Bryson), “How To Raise A Wild Child“ (S. Sampson), “Balanced and Barefoot“ (A. Hanscom) i “No Drama Discipline“ (Siegel – Bryson).

Instagram profili: Happyday homeschool, The peaceful press, Charlotte: Habitat Schoolhouse, Lacy, natural homeschool, For the love of homeschooling, Forts and wildflowers.

 

I za kraj, koje igračke, knjige i filmovi su dosad obilježili djetinjstvo vaše djece i koje biste svakako preporučili roditeljima?

S.B. Jona jako voli igračke Paw Patrol i Lego kocke. Volimo skupa gledati Gilmore Girls i uvijek pjevamo početnu pjesmu i komentiramo kako Rory ima novog dečka. Jako voli gledati Tarzana i slušati soundtrack. Mother Goose Club nam je trenutno opet hit jer Roza voli pjesmice jednako kao što ih je voljela Jona. A od knjiga volimo sve od Ivane Guljašević, Sonje Lovrenčić i dječje pjesmice i brojalice koje je izdala Naša knjiga. Od engleskih su nam najdraže sve od Olivera Jeffersa, Jona Klassena, Erica Carlea, Julie Donaldson i Alexa Schefflera, kao i Where The Wild Things Are, Llama Llama Red Pajama i The Storm Whale. Počeli smo čitati i knjige Dr. Seuss i The Charlotte’s Web. Preporučam i seriju knjiga Little People Big Dreams. Od njemačkih su nam najdraže Lilli und Lotte Erbse und Karotte, Der Tiger im Garten i Die Natur.

S.G. Knjige koje bih svakako preporučila roditeljima su sve Evenio slikovnice koje su divno ilustrirane i napisale su ih psihologice; bave se emocijama i problemima na koje djeca i roditelji mogu naići na kreativan i jednostavan način te sadrže upute za roditelje. “Priče za laku noć za mlade buntovnice” su pravo osvježenje, nedavno izdani Atlas pustolovina (za male avanturiste koji vole znati više o znamenitostima svijeta). Kod nas je nezaobilazna i Ježeva kućica, Pipi Duga Čarapa, Medo i klavir. Filmove Lota ne voli još gledati, a od “igračaka” bih preporučila interaktivnu kartu svijeta “My Map”, drvene igračke koje često dolaze u prodaju u Lidlu, karte Uno Kids (vrlo dobre za razvoj dječje logike), Hrvatska slovarica (drvene kocke izvrsne kvalitete).

 

Slađanu možete potražiti na instagramu pod imenom @sladanablagojevic, a Saru pod imenom @saragoles.


LANA

Rođena Zagrepčanka, majka četverogodišnje djevojčice u nestrpljivom iščekivanju novog člana obitelji. Prevoditeljica, pisac, urednica i blogerica zaljubljena u modu, rana jutra, putovanja, kuhanje, dizajn interijera i umjetnost. Zbog suprugove karijere profesionalnog rukometaša često mijenja mjesto bivanja, te je dosad iskusila život u zemljama poput Francuske, Njemačke, Slovenije i Mađarske. Obožava knjige i hranu, trčanje i pilates, instagram i blogove, velike gradove i more, a najviše od svega, život sam po sebi i svoju obitelj.

Instagram:@bisous.fee

Blog: www.bisousfee.com