Neki dan sam pogledala najbolji govor o milenijalcima koji mi je otvorio oči na tako mnogo razina. Da se razumijemo, ja bih spadala u tu grupu milenijalaca o kojima se jako puno piše i čita u posljednje vrijeme, ali vjerujem da imam malo što toga zajedničkog s američkim milenijalcima o kojima je najčešće riječ. Njima se predbacuje da se često ponašaju kao da su privilegirani i razmaženi, a moji uvjeti odrastanja su često bili sasvim suprotni. Dijete sam samohrane majke, u prvi razred sam trebala krenuti ’91, ali je izbio rat pa su nam odgodili školu jer smo bili na prvoj crti bojišnice. Kad smo konačno krenuli u školu u drugom polugodištu, u slučaju uzbuna, poslali bi nas kući što mi se danas čini kao najluđa uputa djeci ikad jer su neki od mojih prijatelja morali i dva kilometra do kuće trčati. Učiteljica nas nije ni malo štedila, imali smo jedinica koliko želiš, a kad smo bili neposlušni, tukla nas je. Roditelji su vjerovali da se učitelje mora poštovati, nisu se bunili, a ja i dan danas toj učiteljici ne mogu oprostiti što mi je rekla da ja nikad neću biti dovoljno dobra za dodatnu nastavu iz matematike kad sam joj rekla da je meni mama rekla da ako se budem trudila i učila, mogu imati pet iz svakog predmeta. Roditelji su je opravdavali da je stara i bolesna, a ja do danas nisam čula da je umrla. Otad je prošlo 25 godina.
No, vratimo se na ono što je mene toliko dotaklo u govoru Simona Simeka. Pošto ne smatram da je moja generacija koja se kalila u ratu razmažena i privilegirana, zabrinula sam se zapravo za generacije djece kojima pripadaju i moja djeca, pogotovo za odgoj djece i načine kako ih pripremamo za novi milenij. Oni odrastaju u digitalnom dobu koje zapravo pruža bezbrojne mogućnosti, ali je puno i kojekakvih opasnosti ili ako ćemo biti politički korektni – tri izazova.
MOGU LI NAŠA DJECA IZDRŽATI DOSADU?
Dijete kojemu je dosadno je jedno od noćnih mora roditelja. Znate to jer ste to vjerojatno doživjeli i na svojoj koži. Počnu cendrati, tražiti daj ovo, idemo, dosadno mi je, prekini pričati s tetom, daaaj mi mobitel i sl. Počnu jednostavno divljati, toliko da vam je neugodno pred drugima i često onda krenemo umirivati i rješavati ih dosade. Znate li puno djece koja sama riješe tu dosadu? Ne znate jer ih mi odgajamo drugačije. Dosada za njih znači frustracija, a za nas je to signal “da se ne bavimo dovoljno s djetetom”. Često je dosadno baš djeci kojima su roditelji jako posvećeni. Roditelji ulažu beskrajne napore, a onda dobiju “pljusku” od djeteta u obliku ispada bijesa kad im ne udovolje, a od društva “pljusku” koja se često upućuje roditeljima riječima “Vi ste ga previše razmazili”. No, trebamo li ih umirivati? Trebamo li ih lišavati dosade? Dosada je dobra jer dijete može pronaći kreativne načine igranja. Razvija maštu i kreativnost, kroz igru prorađuje ono što ga muči i uči nove uloge i traži svoje mjesto u svijetu. Jedno od najboljih načina igranja djece je s drugom djecom, ne samo s roditeljima, no koliko od nas ima običaj pozivati doma susjedovu djecu na igranje? Ne jednom u pola godine, nego da je to igranje svakodnevno. (Ako sebi o djetetu želite osvijestiti važnost igre u odnoau na igračke, preporučujem slikovnicu o Krispinu, praščiću koji je imao sve – idealna u predbožićno vrijeme.) Kad igranje ne uspije, bilo samostalno, bilo s drugom djecom, mobiteli i gadgeti svih vrsta tu uskaču, a to je otprilike kao da ste otvorili ormarić s cugom djeci i rekli “Teško ti je, evo ovo će pomoći”, kako u govoru navodi Simon Sinek. Te napravice su stvorene za lučenje dopamina, o kojem ubrzo postanemo ovisni. Jako dobro se osjećamo jer smo dobili instant gratifikaciju i jednostavno želimo još i još toga. To je dovelo da će se nove generacije (prema istraživanjima), prije okrenuti društvenim mrežema i uređajima kad im je teško, nego li prijateljima. Koliko je to tužno bilo čuti, barem meni. Najveća mana svega toga je da stvarni svijet, ne virtualni ne funkcionira po principu instant gratifikacije, u stvarnom svijetu uspjeh ne dolazi preko noći. Samoaktualizacija ne dolazi preko noći. Uspjeh zahtjev trud, odricanje, neuspjehe, učenje, puno dosadnih međukoraka, poneke kompromise i mogućnost PODNOŠENJA FRUSTRACIJE. Osobe koje to nisu u stanju, brže odustaju, manje je vjerojatno da će uspjeti u onome što su planirale, imaju puno niže samopouzdanje i puno lošiju sliku o sebi i to je odlična podloga za depresiju. S druge pak strane, mi svoju djecu ne učimo da su za rezultate potrebne suze, krv i znoj, nego da oni mogu uspjeti što god požele jer su oni tako posebni, pametni i talentirani što nas dovodi do drugog izazova.
JESU LI SVA DJECA TALENTIRANA?
Nisu. Kao što ni uspjeh neće doći samo zato jer ga žele. “Ako dovoljno jako to želiš, uspjet ćeš” jedna je od najvećih zabluda današnjeg doba, kao i mit da su sva djeca talentirana. Sva djeca mogu imati svoje specifične interese, sva djeca mogu pronaći neku aktivnost, sport ili igru koja će ih ispunjavati i u kojoj će istinski uživati. Uostalom, talent za nešto ili nadarenost ne znači nužno sreću u životu, a niti uspjeh. Osim talenta ili darovitosti, potrebno je još jako puno truda, volje, upornosti i nimalo manje važno – socijalnih vještina za uspjeh. Kako se odnositi prema drugima, kako razgovarati, kako riješavati sukobe, kako se zauzeti za sebe i sl. Osim tog uvjerenja da su svi tako talentirani, današnji roditelji su opsjednuti i ocjenama svoje djece. I da se razumijemo, tu nisu krivi roditelji, nego sustav koji to potiče. Roditelji i djeca se od prvog razreda bore za petice, a ta borba kulminira pritiskom u višim razredima osnovne škole, pogotovo u Zagrebu jer kako ćeš upisati gimnaziju bez savršenih ocjena? Ništa manje od petice ne dolazi u obzir u 7 i 8 razredima. To dovodi do sljedećeg – djeca ne smatraju da je bitno gradivo ili da postoje neke zanimljive stvari koje bi mogli naučiti ili o kojima bi mogli kritički raspravljati s nastavnicima, nego je svima najbitniji ishod u obliku ocjene. Znanje je tada samo alat da se dođe do neke proizvoljne ocjene, a ne cilj kako bi trebalo biti, a na kraju ni ta ocjena ne znači puno. Ako svi imaju petice (kao neke zagrebačke gimnazije), onda ni ta petica ne vrijedi puno. Ako svi mogu biti iznimni, uspjeh do kojeg dođete trudom i radom, pa i talentom, nije zapravo ništa posebno je one zaista najbolje uopće ne motivira na taj dodatni push.
TREBA LI NAMA RODITELJIMA ODUZETI MOBITELE?
Koliko često se ujutro probudite i prva stvar koju napravite je pogledate na mobitel? Ja to ponekad radim. Koliko često vam se dogodilo da se igrate s djetetom, ali odgovarate na poruke? Ja to ponekad radim. Brojite li lajkove na društevnim mrežama u prisutnosti vašeg djeteta? Jesam, napravila sam to. Jesam li ja ovisna o mobitelu? Vrlo sam rigorizna prema tome da dam djeci mobitel, toliko da sam zaboravila kritički promisliti svoju upotrebu mobitela. I to ja koju ako pitate koliko mi je stalo do tuđeg mišljenja, rekla bih da mi nije stalo, a očito svojim ponašanjem pokazujem suprotno. Dopisivanjem s nekim dok sam s djetetom, ali i bilo kim drugim, zapravo time šaljem poruku da ta osoba i nije toliko bitna, da je bitnije ono što je u mobitelu. Mindfullness u roditeljstvu je zasebna tema, ali mobiteli su zaista nešto što nas može odvojiti od naše djece. Da parafraziram Luis C.K.-a današnji roditelji gledaju predstave svoje djece kroz ekran iako su točno tamo. Prisutni su, a nisu prisutni. Žele ovjekovječiti, a propuštaju iskustvo. Zbog toga sam krenula skrivati mobitel od same sebe u zadnje vrijeme. Jednostavno, nije mi pri ruci, nije mi na stolu, često ga stišam i jednostavno ne čujem. Nije da sam ga prestala koristiti. Nekoliko puta dnevno i dalje odgovorim na propuštene pozive, poruke ili mailove, ali ne visim s njega.
Svjesna sam da sam napisala dosta negativan tekst i možda će neki izvući iz njega poruku kako je današnjim roditeljima jako teško ili nedajbože da mislim da loše odgajaju svoju djecu. Baš suprotno. Mislim da su današnji roditelji puno osvješteniji po pitanju odgoja, da se više educiraju, više znaju i ponekad se i više trude nego neke prijašnje generacije. To nam daje mogućnost da kritički promišljamo, poboljšavamo se i mijenjamo perspektive. Iako sam ja uvjerena da sam rođena u krivo doba i da sam trebala biti najbolja prijateljica Miss Elisabeth Bennet (obožavatelji Jane Austen će razumijeti), trudim se što bolje plivati ovim turbulentnim vodama modernog digitalnog doba, skupa sa svima vama. Tko zna, možda će nas odvesti do nekih prekrasnih obala za koje još ne znamo.
MAJA @mrsvracevic
Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.
