kako smo “mi”, nakon što smo postali roditelji?

Nas dvoje smo već godinama zajedno, poznajemo se u dušu. Poznajemo se i razumijemo, ali ponekad kao da smo neznanci. Oduvijek sam vjerovala da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Postavke u glavi su totalno drugačije. U čitavom tom savršeno nesavršenom odnosu između mene i njega, došla su i djeca. Prvo smo bili nas dvoje. Pa smo postali nas troje. Sada smo nas četvero.

Kako da ostanemo i dalje nas dvoje, iako nas je četvero? I kako spriječiti da se nas četvero ne smanji na nas troje? To zahtjeva puno pažnje, puno truda i ono što ja čvrsto vjerujem – puno poštovanja.

Krenimo od početka… Od trenutka kada sam ostala trudna po prvi put, on je sa mnom sudjelovao u svemu. Ne toliko pozorno, ali je sudjelovao. Kada god je mogao – išao je sa mnom na pregled. Početak trudnoće je bio dramatičan i taj trenutak kada su nam srca skoro pukla od boli, brige i neizvjesnosti, taj trenutak nas je povezao. Znali smo da smo tu jedno za drugo i da zajedno donosimo odluke kako god bilo.

Kada sam došla doma s našim prvim djetetom, koliko god smo bili nespremni, nespretni i beskonačno uzbuđeni, nadopunjavali smo se. On nije otišao na kauč. On je ostao u sobi s nama.

Radio je dva posla, noćne smjene i svejedno bio prisutan otac. Učio se nositi bebu, učio se promijeniti pelene bebi, učio se okupati bebu. Radio je sve što i ja. Izuzev dojenja. Kako je beba odrastala u dječaka, koliko god sam više toga preuzimala ja na sebe, moj muž je pratio tempo. Nije bilo sve bajno. Prolazili smo jako teške i za naš brak vrlo prijeteće situacije, ali smo razgovarali. Iskreno, stalno, svaku slobodnu sekundu mi smo razgovarali. To je temelj. Ako nemate vremena za razgovarati, vrlo lako stvari krenu nizbrdo. Uporno smo stvarali ritam spavanja našeg dječaka, ne samo zbog njega, već i zbog nas. Ide spavati u 20.30. Amen. Kada zaspe – konačno imamo vremena za nas dvoje. Za ležanje na kauču i zurenje u mobitel. Za kuhanje večere. Za gledanje serije. Za ozbiljne razgovore. Za kreveljenje. Za maženje. Za čašu crnog vina s prijateljima.

Kada je došao četvrti član naše obitelji doma, moram priznati da nam je to bio najizazovniji i najteži period našeg zajedničkog života. Umor, nespavanje, L koji se vrlo teško adaptirao na novu situaciju i činjenicu da nije više jedini, posao, svakodnevne brige… Tih prvih par mjeseci, prestali smo razgovarati. Jednostavno smo se prepustili iscrpljenosti i strahu kako pomoći starijem sinu…

Prestali smo razgovarati, prestali smo se gledati, prekinuli smo komunikaciju. I to je bilo veliko iskušenje. Po prvi put, izgubili smo – nas dvoje.

Nismo imali volje niti za posvađati se. Međutim, imali smo tu sreću da smo potražili pomoć i već nakon jednog razgovora koji se samo vrtio oko naše djece, shvatili smo da nam je upravo to falilo – razgovor. Ako nas dvoje funkcioniramo, ako nas dvoje razgovaramo, ako se zagrlimo, sve je lakše. A ako smo nas dvoje stabilni, to osjete i naša djeca.

U našem braku mi smo ravnopravni. Ravnopravni financijski, iako imamo zajedničku kasicu i nikada ne odvajamo financije na “moje” i “njegove”. Sve je zajedničko. Ravnopravni u odgoju naše djece. Ne osjećam potrebu da moram aplaudirati svom mužu što čuva svoju djecu dok sam ja negdje u obvezama ili na druženju. Ne osjećam potrebu aplaudirati što zna uspavati dijete, nahraniti ga i promijeniti. Isto tako ne očekujem da se aplaudira meni što iste te stvari radim. Često čujem komentare kako “imam sreće” što je takav. Ali, ja sam ga takvog odabrala. Možda smo imali sreće što smo odrasli zajedno i odgajali se međusobno. Mislim da bi svaki otac trebao biti prisutan otac. Sudjelovati u životu svog djeteta od rođenja, a ne od njegove treće godine. Ravnopravnost uz poštovanje i ljubav je temelj za brak. 

Odgojena sam u obitelji u kojoj smo gledali mamu i tatu i da se svađaju, ali i da se poljube, da se drže za ruke i jedu sladoled u kornetu ljeti, u obitelji u kojoj bi moj tata bez ikakvog razloga donio mami cvijeće, u obitelji u kojoj se jako osjetilo da su njih dvoje jedno,  a mi smo njihova djeca. Nismo svi postali jedno. Nismo mi klinci preselili mojima u krevet, a tata izgubio svoje mjesto. Ne, njih dvoje su oduvijek bili njih dvoje. Bez obzira na sve probleme i težinu života koji je pred njih bio stavljen. Tako sam odgojena i tako želim odgojiti svoju djecu. Ne zamijeniti naš brak – majčinstvom. Ali, dogodilo nam se i to. Kao i većini. Ali vratimo se par koraka unatrag, pa se ispravimo. I tako u krug.

Primijetila sam da je pokazivanje osjećaja pred djecom nešto što je danas ( a možda i oduvijek bilo) tabu. Primijetila sam roditelje kojima je neugodno poljubiti se nakon posla pred djecom ili se uopće poljubiti pred drugima. Ne mislim na filmske poljupce, već na jednostavan poljubac, zagrljaj i osmijeh. Zašto je to postalo čudno i neugodno? Ili je nestala potreba za tim? Meni je to potrebno. Potrebno mi je da mi jutro započne poljupcem i da mi večer završi poljupcem.

Naš brak “preživljava” našu djecu upravo štipkanjem, poljupcima, razgovorom, ali i svađom. Da, svađom. Normalno je da se svađamo.

Nekad se glasno svađamo, nekada frcaju suze, nekada lupam vratima (ovdje mora biti jednina jer sam oduvijek bila kraljica drame), ali to je dio našeg braka. Kao što je dio našeg braka držanje za ruke. Popodnevno plesanje. Ono što nama u braku fali je dejt. Zapravo onaj osjećaj kao prije djece. Odlazak u kino. Odlazak u kafić na dvije čaše gin-tonica. Odlazak u kazalište. Da se razumijemo, idemo mi u kino i kazalište s djecom, ali znate onaj osjećaj kao prije djece – to nam fali. Da se barem na par sati vratimo u vrijeme kada smo nas dvoje bili samo nas dvoje. Dovoljno da napunimo baterije i vratimo se našoj djeci ispunjeni i sretni…

Imati djecu je blagoslov za roditelje. Ali i veliki iskušenje za brak. Zato ne zaboravite da ste vas dvoje ti koji na kraju ostaju jedno drugome. Vas dvoje. Djeca će pronaći svoje ljubavi, osnovati svoje obitelji. A vas dvoje ostajete jedno drugome. Ali, ako već ne želite gledati tako daleko u budućnost, razmišljajte na način da je lakše kada vas dvoje funkcionirate kako treba. Kada ste si međusobno potpora i snaga. Kada jedno padne – drugo ga diže. To njegujte, jer tako će i vaša djeca znati kakvu ljubav trebaju tražiti. Ne onu fatalnu, instant, frcaju iskre ljubav koju nam serviraju u sladunjavim i površnim filmovima. Stabilnu ljubav, sigurnu ljubav, ljubav izmiješanu s poštivanjem.

Ljubav koja će opstati, jer iskre ne frcaju čitav život…

Photo: Unsplash