Draga Mirjana, ja često razmišljam o emotivnoj podršci (da ne govorim kako mi nekada dobro dođe pola sata samo da ju netko zabavlja i da se ja presvučem u miru ili strpam posuđe u perilicu (iako sve poslove nastojim ostaviti kada ona ode spavati)) koja mi nedostaje. Razvod me doveo u stanje razmišljanja da “sve mogu sama” i da sam ja “sama za sve zaslužna i čelična sam, spremna na sve” što je zapravo i istina, a ispod površine je čežnja za ljubavi i podrškom. Mislim da to nikada ne prestaje jer smo takva bića koja su okružena drugima i koja žive od blizine drugoga. Meni se mnogo ljudi divi čak me mnogo ljudi na neki način i sažalijeva. Ne na način da mi govore kako sam “jadna ostavljena” već kako sama to sve hendlam i koliko je puno energije potrebno i svaka mi čast pogotovo što sam takva kakva jesam nakon svega: jaka, vedra i nisam zapela u tuzi. Ja svoju bol ne skrivam od sebe, raspadnem se u svoja četiri zida, ali ne pužem po cesti u javnosti i ne žalim se. Ali, ja sam takva osoba i za mene to funkcionira. Ima dana kada se uopće ne sjetim toga i kada ne razmišljam koliko njoj nedostaje očinska uloga, a ima dana kada pola proplačem, ali ustanem nakon toga. Ono što sam shvatila za sebe jest da je potrebno proraditi tugu, otpustiti ju i ići dalje. Može biti puno gore (ovime ne želim umanjiti niti svoju bol niti drugih osoba koje kroz ovakvo nešto prolaze) i zahvalna sam što sam prisutna u životu svojeg djeteta i što učim kako voljeti.

Hmh da… ima svakakvih priča i raznih doživljaja i nošenja sa situacijom. Ja se pribojavam budućnosti, no, s druge strane, ne volim razbijati time glavu jer tko zna što će biti. Slažem se da ljudi svašta komentiraju i da je potrebno mnogo snage nošenja tog tereta. Komentara će uvijek biti samo način na koji se nosimo s njima i biramo da ne upravljaju nama je naš odabir. Nije lako imati negativne komentare unutar obitelji, ali vjerujem da izgrađivanjem odnosa s djetetom postižemo povjerenje i otvorenost pa onda dijete i samo zna jednoga dana za sebe odlučiti što mu odgovara i stvoriti vlastitu sliku o nekome.. I ja vjerujem u srodnu dušu. Negdje je iza ugla 🙂 I slažem se da je bolje sam nego živjeti u lošem odnosu. Samo i za to treba snage. Nakon što osvijestiš da ti je bolje drugačije.

A i Palčići su veliki borci! 🙂

Draga Marija, željela sam ovime dati podršku svima koje su prošle ili kroz takvo nešto prolaze. Situacije nisu jednake jer je svaka priča za sebe. Ali sam željela istaknuti da nam negativni događaji mogu poslužiti kao prilika za rast. Na žalost, ne možemo natjerati nekoga da nas voli, kako volim reći. Na meni je da ja poduzmem sve što mogu, a što će druga osoba učiniti – ovisi o njoj.

Draga Sanja, na kojoj ste vrsti terapije bili? Ja studiram realitetnu terapiju pa sam i išla na takvu vrstu terapije. Ne znam zanimaju li vas detalji odnosno način rada 🙂

Hvala Vam, draga Višnja! Ne možemo upravljati okolnostima, ali svakako biramo što ćemo kada se nađemo u njima.