sve što vam treba za bebu je – sve

Na pola sam puta i petak čekam više nego Vlatka Pokos. Naime, u petak je ultrazvuk za koji čekam da mi kaže da je i dalje sve u redu i da obilježi da je službeno prošlo pola trudnoće. A pola trudnoće znači da sada ipak ubrzavamo s pripremama. I onima za bebu, ali i onima oko Morane, preostalog posla koji se treba obaviti, projekata koji se mogu završiti i sl. I za sada je sve ok i još uvijek sam pozitivna. Dokle god ne pogledam svoju ‘to-do’ listu i osjetim kako me pomalo obuzima panika. A mislila sam da će ovaj put biti drugačije.

Što se materijalne strane ‘pripreme za dolazak djeteta’ tiče, mrzila sam kako smo sve to obavili prvi put. Jer prvi put kad imaš dijete, misliš da ti treba sve što postoji, sve što se nudi, a Instagram u tome, bogme, ne pomaže. Pa tako mnogi imaju 27 dekica i drvenih lančića za dude, ali i cijeli vozni park kolica različitih modela i veličina, nekoliko podnih podloga, promijene par stolica za hranjenje, a dijete na kraju sjedi u krilu, grize kabel od mobitela i najviše voli drndava jeftina kišobran kolica vrišteće boje koja se nikako ne uklapaju u insta-feed. Znam kako je.

Neiskusni, i mi smo napravili točno to. Kad se Morana rodila – imali smo SVE. Krevetić, ormarić za presvlačenje, par vrsta krevetnine, nekoliko zaštitnih ogradica, Stokke kolica sa svim dodacima ikad, baby gym, kolijevku, cupkalicu i ‘zmaja’ koji je zapravo bio ‘ball pit’. Loptice su bile posvuda. Nemojte me ni podsjećati na to. Sve što je postojalo, mi smo imali. 

Ali se ispostavilo da Morana nije dana spavala u krevetiću, cupkalicu je koristila samo tri mjeseca, baby gym je pogledala dva puta, a u korpi od kolica je vrištala do iznemoglosti. Kolijevka nam je dobro došla prva četiri mjeseca, ali je bila posuđena. Cupkalica je u međuvremenu odradila svoje jer je poslije obišla još tri bebe, a kolica su prodana s olakšanjem nakon samo godinu dana jer, iako nevjerojatno popularna, nisu bila kolica kakva su nama trebala. Jer sam ja htjela kul kolica i samo ‘najbolje za moju bebu’. Ispostavilo se da su bila najgora za naš gepek, a ni dijete ih nije voljelo. 

Zato sam se odmah na početku ove trudnoće zarekla da ću ovaj put biti pametnija. Jer sada znam! Jer sada sam mudra i iskusna! Majka sa stažom, molićulijepo! I nema šanse da ponovno skupljam stvari, gomilam nered u podrumu i dajem pare za nešto što će beba pogledati, a onda nastaviti sa svojim životom. Jer ovaj put ću imati plan i ima da bude minimalistički! Jer sada sam profić. #matersvelikimm

Pa hajde da vidimo kako to #slayam pripreme za babu no.2 ovaj put!

Nikako – to bi bio najbliži pojam. Nikako. Još nisam ni krenula u kupnju (to će tek biti agonija), a već sam u hladnom znoju panike i nesposobnosti donošenja odluke. Jer sam se u međuvremenu sjetila jedne divne činjenice, a to je da je svaka beba osoba za sebe. I ono što Morana nije željela, druga beba možda hoće. A možda neće. Ali možda hoće! A bojim se da u Ikei neće prihvatiti moju zamolbu da uzmem krevetić pa ga vratim za 3 mj, ako se ispostavi da mi ipak ne treba. A ja ne znam, pobogu, KAKO odlučiti?!

Ok, za početak, odlična kolica, na sreću imamo. Ali nemamo dodatke za novorođenče! I što uzeti? Korpu pa da vrišti u njoj? Možda onda samo auto-sjedalicu koja ide u nulti položaj? Ali kakva sam ja to mater ako dijete ni ne proba staviti u korpu? Korpa je najbolja za dijete i leđa, zar ne? A što ako bebi bude vruće u korpi u srpnju jer je ipak zatvorena? Ali možda se bude htjela voziti do zime pa će to biti super? Nema rješenja, braćo i sestre, nema.

Ali dobro, idemo na nešto lakše – uzet ćemo skupu stolicu za hranjenje jer smo s tim fulali prošli put. Sad znamo da nam treba i trebat će nam godinama. Ali hoćemo li uzeti i dio za skroz malu bebu? Treba li nam on uopće ako uzimamo cupkalicu (ili nunalicu ili kako god da se službeno zove ona stolica u koju se zavale bebe, njiše se i košta kao mali rabljeni auto)? A što ako ja dam bubreg za cupkalicu, a beba neće? Ali ako hoće, jede li onda u njoj? Ili mi svejedno treba i dio za stolicu? I do koje dobi se ono koristi cupkalica? Ok, ni to ne mogu sada odlučiti, ‘ajmo dalje!

Krevetić. Krevetić je barem jednostavan. Krevetić nećemo kupiti nikada jer beba neće nikada spavati u njemu. Samo gnijezdo. Ali kako da ne kupim krevetić?! Možda će ova beba spavati u krevetiću, a ljubomorna Morana natrag s nama u krevetu? Možda onda ipak neki privremeni krevetić? Ali jeftini. Jer tko zna. Doduše, možda ova beba bude super u krevetiću pa bolje uzeti onaj koji raste s njom? Je da košta stravično, ali bolje da odmah ima dobar krevet nego ove privremene koje je Morana imala. Ako ne bude valjalo, dobit će Morana skupi, a beba će spavati preko nas, kako to obično biva na kraju.

Što znači da nisam sigurna za krevetić, ali znam da mi treba neka korpa/njihaljica/kolijevka za boravak. Mislim, imaju i one samo korpe, ali gdje ću s korpom? Na pod?! To nema smisla, pogotovo ako završim opet na carskom. Nikako korpa, dakle, samo kolijevka. Ima ova divna s baldahinom košta samo petsto eura. Čekaj, koliko?! Pa ne dam petsto eura za kolijevku za par mjeseci?!

Gotovo je, odustajem. Ova beba neće imati ništa. 

Ni ime ni opremu jer ja, evo, ne znam odlučiti. Hormoni ne pomažu. Muž s blago telećim pogledom još manje. Pogotovo što točno znam da samo zbraja cifru u glavi i želi pobjeći glavom bez obzira dok još može. Samo zaboravlja da nam je račun zajednički tako da neće daleko odmaći. No, šalu na stranu, nije baš sve tako sivo. 

Jer iako možda ne znamo što i kako s velikim stvarima, barem imamo riješene ove sitne stvari. Mislim, sve mi je u Hrvatskoj i nemam pojma kada i kako ih prevesti, ali imamo ih. Ok, nemamo više bočice i sl. jer je to potrošna roba, ali imamo sve što nam treba poput kuhala na pari/miksera, noćnog svjetla i babycama. Zapravo ne, noćno svjetlo nam se razbilo, od toga ništa, a kažu i da bebe trebaju jesti po BLW metodi, tako da mi ni mikser ne treba. Ali imamo babycam. I tonu robe. Doduše, Morana je rođena u siječnju, a ovu bebu čekamo u srpnju, što znači da veliku većinu odjeće nećemo moći koristiti. Osim ako mi zatreba plišani bijeli medo-skafander u kolovozu, jelte.  Ali dobro, DIO odjeće će se valjda moći iskoristiti. Osim ako bude dečko, onda ni većinu toga nemamo. Imamo sedam bijelih bodića i dvoje neutralne gegice. To bi bilo to.

Zaključak… Koji je zaključak? Da od svega što smo imali prvi put, što od dijeljenja, što od seljenja, što od kontrastnog godišnjeg doba, sada nemamo ništa. Lažem, imamo dio kolica i babycam. I pokoju tetra pelenu, ako ih pronađem. Toliko o ‘lakše je kad imaš drugo jer imaš sve od prvog’. Hvala, odlično mi je upalio taj plan.

A bila sam uvjerena da ću biti pametnija drugi put! Ispostavilo se da ovaj put samo znam koliko mogu fulati i kako previše grešaka može dovesti do punog podruma stvari i minusa na računu. I jasno mi je da beba za početak treba samo maminu sisu i puno ljubavi. Iako i vi i ja znamo da to baš i nije istina. Jer možda će nešto zapeti pa će nam trebati izdajalica, a možda ćemo završiti na formuli pa će nam trebati i još milijarda stvari. A beba mora nešto i obući i negdje spavati, kao i što mora imati svoj dio stana. 

Naravno, skačem sada pred rudo jer vremena još imam, a i gniježđenje još nije krenulo u punom jeku. Onda ću možda znati više. A možda ću se opet naći u onoj najgoroj situaciji kada ću polako postati svjesna toga da, iako beba ne treba ništa osim nas, mala beba zapravo treba sve.

A ako slučajno nešto i ne treba – ne brinite, sigurno je slatko i instagramično.

Rješenja nema. 

Gotovo.