Sigurno ste već negdje vidjeli jednu od urnebesnih ilustracija o majčinstvu iskrene i domišljate australske mame Paule Kuke @common_wild. Kako je započela sa ilustracijama, čime se inače bavi i kakvo je njezino iskustvo poroda i dojenja u Australiji saznajte u našem razgovoru!
Paula, reci nam nešto više o sebi. Dolazim iz zapadne Australije gdje sam studirala krajobraznu arhikteturu. Poslije fakulteta, zbog posla, preselila sam se u Sydney. Nakon toga otišla sam u London gdje sam upoznala svog muža Ray-a (koji je također Australac). Odlučili smo se zajedno vratiti u Australiju no dobili smo priliku preseliti se u Shanghai, Kinu gdje smo ostali godinu dana. To je za nas bilo jedno intenzivno no u isto vrijeme čarobno iskustvo. Nakon toga vratili smo se u Sydney, vjenčali i dobili dijete. Sad živimo u Perth-u, blizu naše obitelji. Moj je muž televizijski novinar, ima jako zanimljiv posao, ali i zahtjevan. Obožavam svoj vrt (očito!) i u njemu provodim najviše vremena.
Sjećaš li se trenutka kad si odlučila nešto nacrtati i to objaviti na Instagramu? Da. Već sam imala Instagram koji sam koristila za svoj posao gdje sam prodavala art printeve. Dok sam bila na porodiljnom sa svojim drugim djetetom nisam smjela raditi jer sam dobivala 16 tjedana porodiljnu naknadu od vlade. Htjela sam svejedno održati interakciju sa svojim pratiteljima i na svom Instagramu pa sam odlučila crtati za sebe (bez ikakve namjere da prodajem ilustracije). Htjela sam zabilježiti odrastanje i trenutke svoje djece jer se nisam baš pretjerano trudila ažurirati njihove radosnice. S vremenom sam sve više objavljivala o sebi i svojim emocijama jer sam shvatila da sam pomagala mnogim drugim ženama u njihovim svakodnevnim i majčinskim izazovima.
Je li te majčinstvo promijenilo? Sigurno te je inspiriralo. 🙂 Nisam baš sigurna. Osjećam se kao ona ista osoba od prije. Dok sam davala sebe 100% u majčinstvo nisam se osjećala potpunom. Tek kad sam u sebi probudila onu kreativnost iz života prije djece bila sam puno zadovoljnija kao majka.
Koliko je vremena potrebno za jednu ilustraciju? Ovisi. Neke ideje mogu realizirati u sat do dva vremena. Za neke druge mi je potreban cijeli dan.
Možeš li nam opisati jedan svoj uobičajen dan kao majke koja radi od doma? Koje su prednosti? Izazovi? Kaos. Kad su djeca doma zaista ne mogu raditi. Popodne moje najmlađe dijete spava otprilike dva sata, a drugo malo pogleda televiziju tako da mogu napraviti par stvari za sebe. Nakon toga ne stignem ništa napraviti sve dok ne odu na spavanje oko 20h. Navečer pokušam raditi barem 2 sata. Moj je sin u vrtiću 2 i pol dana na tjedan, a kćerku u to vrijeme čuva moja mama. Tako da imam dva jutra tjedno za neometani rad. Nije puno i zaista proleti. Često me ometaju kućanski poslovi i veš. Mrzim onaj osjećaj kad ne stignem sve napraviti! Također radim jedan cijeli dan u tjednu dok je moj muž s djecom. Iako, čim me vide, žele biti sa mnom! Prednost rada od kuće je taj što mogu ostati sa svojim sinom doma kad je bolestan, bez pritiska nadređenih. Ali jako mi nedostaje više vremena kako bih se mogla skoncentrirati samo na posao.
Planiraš li jednog dana ponovo raditi kao krajobrazni arhitekt? U biti još uvijek povremeno radim kao krajobrazni arhitekt. Radim manje poslove svakih mjesec do dva. To je jedan veliki dio mene i ne mogu zamisliti da to prestanem raditi.
Tvoja su djeca glavni karakteri tvojih ilustracija na temu majčinstva, reci nam nešto više o njima! Moj sin ima 4 godine. Osjetljiv je, emocionalan, sramežljiv, jako nježan i ljubazan, i voli kad je sve po planu. Voli biti uz mene i ne može zaspati ako netko nije s njim u sobi. Nikad ga nismo pokušali odviknuti od toga jer znamo da neće trajati zauvijek. Moja kćerka ima 16 mjeseci. Samostalna je, avanturistica, otvorena i totalna je suprotnost od mog sina. Voli se sama igrati i istraživati. Svog sina još uvijek ja oblačim svaki dan, dok se moja jednogodišnjakinja pokušava već sama obući. Sviđa mi se ta njihova različitost!
“Jilt the guilt” je jedna divna kampanja koju si započela na Instagramu. Koja je tvoja najveća krivnja? Što bih ponekad, dok se igram s njima, htjela radije raditi. Što sam premalo zabavna i energična. Što im dopuštam da gledaju TV kako bih mogla nešto napraviti. Što im ne izmišljam jela od nule. Definitivno osjećam manje krivnje otkad sam započela kampanju no svejedno me ta grižnja savjesti uvijek pronađe.
Kakvi su bili tvoji porodi? Imala sam dva vrlo različita poroda. U Australiji možemo izabrati između privatnog i javnog sistema. S prvim sam se odlučila za privatno gdje imate mogućnost izabrati doulu koja je uz vas na dan poroda i koja se za vas brine tijekom trudnoće. Nadala sam se prirodnom porodu no završila sam sa primaljom koja mi nije bila nimalo podrška i koju nisam nikad upoznala što je na kraju utjecalo i na sam porod. Na kraju sam dobila epiduralnu, imala epiziotomiju, a moj se sin rodio vakuum estrakcijom i pokazivao znakove fetalnog distresa. Epiduralna me držala više od 10 sati tako da se nisam mogla ni dići ni hodati niti tuširati pa smo noć proveli u sobi za porod. Bili smo u bolnici 4 noći i bilo mi je zaista ugodno u privatnoj bolnici gdje su se jako dobro brinuli za mene i pripremali nam ukusnu hranu tako da je s tog gledišta privatni sistem odličan izbor. Za svoj drugi porod htjela sam da bude drukčije pa smo se prijavili preko javnog sistema za specijalni program gdje sam imala istu primalju kroz cijelu trudnoću. Također sam uzela i doulu koja mi je bila podrška taj dan. Porod moje kćerke bio je baš onakav kakav sam željela. Jako brz i bez komplikacija. Otišli smo u bolnicu poal sata nakon što sam osjetila prve kontrakcije. U roku jednog i pol sata bila sam u vodi i tiskala, izašla je u dva truda. Moj ju je muž primio i stavio na prsa. Nitko drugi osim mene i mog muža ju nije dodirnuo u prvom satu njezinog života. Bilo je mirno i spokojno. Četiri sata nakon što se rodila odveli smo ju doma. Brzo sam se oporavila. Primalja me posjećivala svaki dan puna dva tjedna nakon poroda. Nevjerojatno je kako dobra podrška čini veliku razliku.
Jesi li imala podršku za dojenje? Da. Dojenje se jako podržava u Australiji. S mojim sinom dojenje je bilo iz snova. Nismo imali nikakvih problema i dojila sam ga 18 mjeseci. S druge strane, dojenje moje kćerke bila je prava noćna mora. Imala je krivi položaj jezika, histerično je vrištala i svaki sam put bila u agoniji. Posjetili smo razne specijaliste i nakon 4 mjeseca napokon nam je krenulo. Da se ona rodila prva sigurno ne bih bila tako uporna, ali znala sam da će jednom kad krene biti lako. Nakon nekog vremena došli smo i do toga.
Za kraj nam reci što bi voljela da si znala prije nego što si postala mama? Ne moraš voljeti svaku minutu majčinstva da budeš dobra mama.
IVANA @cupoftea.mama
Supermama čija je glava uglavnom u oblacima. Vječno je neodlučna, sve joj brzo dosadi i stalno je u potrazi za promjenama, a za to krivi Blizanca u horoskopu i Vagu u podznaku. Dizajner interijera, a u lovu na diplomu Krajobrazne arhitekture. Žena najslađem mužu na svijetu i mama plavooke Julije skandinavski plave kose. Njezino rođenje potaknulo ju je da napokon započne sa pisanjem bloga. U njemu piše o događajima, razmišljanjima, novim spoznajama i emocijama kroz koje prolazi kao novopečena mama. Naziv bloga je Letters to Julia jer svaki post sadrži pisma koja piše kćeri kako bi se u budućnosti prisjetila svih osjećaja i razmišljanja koje je u tim trenucima imala. Na instagramu je poznajete kao Cup of Tea Mama jer kofein ne podnosi pa nju, kao i svaku mamu, umjesto hladne kave svakodnevno čeka jedan nepopijeni hladni čaj.
Blog: Letters To Julia
