Najsretnija sam u sezoni bundeva. Osim što volim Halloween i jesen, a volim maštati da sam neki netalentirani potomak vještica, sezona bundeva znači da moje dijete jede ogromne količine povrća, a da to ni ne zna. Jer voli ‘pumpkin soup’ pa ja kao prava mater u lončinu utrpam svega i smiksam. I živjeli! Jer da, ja sam jedna od onih majki koje su nakon pet godina života s ‘nejedom’ naučile izbjegavati tu temu i sakrivati sadržaj naših ruksaka kao zmija noge. Jer se ne mogu više opravdavati i nemam snage objašnjavati da moje dijete, eto, ne jede.
Zaluta tu i tamo koja porcija špinata, a u dobrim danima se sjeti da voli i grah i poneki čušpajz. Ono, pojede četiri griza svježeg krastavca i to spominje kao postignuće idućih godinu dana. Ali natjerati to dijete da pojede komad prijesne mrkve je ravno pothvatu skidanja Trumpa s twittera. Dakle – ne ide. Tako da sam ja ona koja zna sve o nametanju grižnje savjesti jer vam je dijete izbirljivo. Ono, loša si mater, da nije vid’la čokolade do braka, i da si joj dala brokulu da glođe sa 4,5 mj (i da si ti glodala brokulu kraj nje i vikala ‘mmmmm, fino’ jer dijete kopira naš odnos prema životu, hrani i političkim opredjeljenjima), ovo ti se sad ne bi desilo.
Što ja i dalje uzimam s dozom zadrške jer niste vi večer prije cjepiva s 12 mjeseci pravili šlag od bjelanjka da bebu natjerate da ga proba. Ali da ga proba! Do tada, u dva dana sam joj ponudila sve vrste jaja koje čovjek poznaje i svaku je odbila. Dijete koje u to doba ne zna točno što je jaje, ali ga rukicom napipa u francuskoj salati i izvadi. Ali francuska nas više ne brine, srećom – u međuvremenu je odlučila da ju ne jede uopće.
I osim što je to stravično frustrirajuće i što se osjećate kao najveća nemajka u svemiru (a to je prije nego krenu komentari na internetu), život s nejedom je poprilično iscrpljujuć. Jer bitka se vodi stalno. A pomaka uglavnom nema – osim ponekih bljeskova nade izmorenih roditelja.
I baš u jednom od tih prosvjetljujućih ‘ja sam ju zeznula, ja ć’ i popraviti!’ trenutaka odlučila sam pokušati s dobro poznatom ‘ako nećeš ručak, nećeš ništa’ metodom. I nisam joj napravila kuhanu brokulu uz prilog pastrve s ružmarinom (ok, sad izmišljam, ali kužite poantu) pa da se sad tu natežemo. Ne. Ja sam napravila hladnu salatu s tunjevinom. Jer sam osam mjeseci trudna, jer je vani 30 stupnjeva, jer sam natečena kao žaba i jer je to jela do sada bez previše protivljenja. Ne neko vrijeme, ali je jela.
Uostalom, što tu imamo za fulati? Voli vrhnje, voli majonezu, voli tijesto, tunjevina joj se sviđa jer ne kuži što je točno, a do sada se nije bunila ni oko krastavaca. I bila sam spremna biti tako dobra, popustljiva i mila i dozvoliti joj da izbaci kukuruz. Iako ne zna što propušta, ali to je njen problem. Ne možemo dobiti sve bitke odjednom, zar ne?
Mislim da sam možda i trideset pet sekundi bila sretna jer sam pomislila kako neću crknuti od vrućine za šporetom, a baš sam se dobro sjetila tog ljetnog jela koje možemo jesti i sutra – jer mi je muž na putu. A ona ga, u teoriji, voli!
Kakva početnička greška.
Jer ona je odlučila ne jesti. Uopće. Bila je u vrtiću, prije plivanja pojela samo mali jogurtić, a onda otišla na trening plivanja od sat vremena nakon čega je plesala po kući do spavanja. Presvukla se 13 puta, skakala s kauča na kauč, vrtila se, izvodila piruete i tjerala me da snimam njenu verziju Orašara.
Svo to vrijeme sam je povremeno pitala je li gladna. Je. Želi li ručati? Želi, ali ne ‘to’. S tim da moram napomenuti da ovaj put nema pojma što ‘to’ točno je jer nije htjela prići blizu, a kamoli probati. I ne. Neće.
Prošao je cijeli dan, ona nije jela. Želi jesti, ali nešto drugo. Nešto poput pomfrija i kečapa, naravno. Pa nek ju obavijestim kad sam joj spremna dati večeru. Ali ne ‘to’.
No ja ovaj put nisam imala namjeru odustati. Jer kad ti se naslaže more problema i život krene tužnom nizbrdicom u provaliju, kada osjetimo da smo i mi samo ljudi i da nam treba par dana ležanja u mraku i samosažaljenja, prvo što ode je – red, rad i disciplina. U našem slučaju, prvo što ode je slaganje zdravog menu-a. Morana je oduvijek bila zahtjevno dijete po tom pitanju i svaki put kad bih ja imala samo jedan sivi oblačić nad glavom, ona je neopaženo skliznula u ‘ja bih sedvič – čokolino – špagete’ jedačke uzorke ponašanja. Poznate i kao ‘sveto trojstvo loših prehrambenih navika’. I zato sam sada rekla ne.
Da se ne lažemo, ovo je bio jedno 273. ‘ne’ u našim životima, ali na taj tango smo se već navikli. Malo naprijed, malo natrag, a sudeći po mojoj obiteljskoj anamnezi, skori kraj plesu se ne nazire.
Na moje ‘ne’ ona je ovaj put ostala mirna. Ostala sam i ja. Nudeći samo i isključivo ručak. I moram priznati da sam već mislila da će otići u krevet tako. Da sam napokon dosegla najvišu razinu #nemajke u povijesti svemira i da sam pustila gladno dijete kraj punog frižidera u krevet. Doslovno nisam znala što sa sobom u tom trenu jer joj nisam željela popustiti, a alternative nema!
I onda sam samo šutke, oko devet navečer, stavila tanjur ručka na stol. A ona je sjela, kao da se ništa nije događalo cijeli dan, i krenula jesti. Naravno, kukuruz je maknula, ali je jela.
…
Za one koji misle da su svjedočili sretnom kraju imam dozu hladnog tuša realnosti. Nakon osam žlica (da, OSAM) je počela kašljati kao da jede najodvratniji napoj u povijesti čovječanstva pa je vrlo poetski poslana na pranje zubi i u krevet.
Nije se bunila.
Nisam ni ja.
Sutra ćemo ispočetka pa dok netko ne proplače. Ili ne napravi pomfri. I sve mi se čini da sam za oboje glavni kandidat – ja.
