Kada sam bila skoz mlada cura, još zelena u glavi, raščupanih i bajkovitih misli, imala sam dojam da se život može unaprijed isplanirati. Kao raspored školskih sati. I da će on doista tako izgledati. Kako sam se samo prevarila. Forrest Gump kaže da je život kutija bombonijere i nikad ne znaš što te čeka unutra. Ponekad gorka, češće slatkog i ugodnog okusa.
Imam troje djece….troje! Htjela sam jedno koje ne plače, spava, jede, igra se samo, pametno i sposobno. Nekoliko mjeseci nakon rođenja prve curice, ostala sam trudna. Opet?! Sve ispočetka. Taman kada sam riješila sve pelene, samostalno hranjenje i socijalizaciju, došla nam je naša treća zvjezdica. Pa kako ću ja to!?
Kada sam upisivala fakultet imala sam u planu karijeru. Jedan ured, drugi, uprava, pozicije, velika primanja… Diplomirala sam s trbuhom do zuba i rodila zaredom dvoje klinaca. Nakon drugog po redu porodiljnog dopusta, sretna i uzbuđena što ću raditi, zbog treće sam trudnoće prekinula posao i ostala na roditeljskom dopustu.
Svoje sam srce predala momku koji se potpuno razlikovao od slike dečka s kojim hoda jedna zagrebačka cura. Bez auta, stana i debelog novčanika, na pragu da to sve tek ostvari. Moj raspored života uvelike se razlikovao od imaginarne djevojačke slike u glavi.
Sve o čemu sam sanjarila raspršilo se negdje u ranim dvadesetima. Ništa od zamišljenog nisam ostvarila. Dobila sam nemjerljivo više. Jer ti svi ideali niti nisu pripadali meni.
Tek sada vidim da sam oduvijek samo htjela ljubav i dom. Htjela sam mir u glavi i puno srce. Počela sam stvarati svoj autentični “mindset” ne obazirući se na tuđe živote i uvjerenja.
Prvo, živeći i ostvarujući svoje želje shvatiš da neke od njih niti nisu bile tvoje. Bile su tuđe, kopirane, nedostatkom dovoljno jasne percepcije vlastitih. Ponekad, dok nam se ne iskristalizira što zaista želimo, kopiramo obrasce naših uzora, onih koji nam se sviđaju, kojima se divimo, misleći da ćemo tako biti sretni kao oni. Slično stajalište navodi i francuski antropolog Rene Girard, tvrdeći da tuđe želje usvajamo misleći da ćemo time postići potpunost ili unutarnje ispunjenje, kao što je postigla i ta osoba. Pitanje je jesu li oni doista zadovoljni svojim životima i postignućima?
I drugo, možemo li mi u našem životnom kontekstu biti sretni ostvarujući nešto što nije izvorno proizvod naše mašte i žudnje?
Ne možemo u potpunosti. Tuđi životi i ciljevi mogu nam poslužiti kao inspiracija i motivacija za naš put. Svaka osoba ima svoj autentični sklop uvjerenja, ideala i vrijednosti – “jedinstveni mindset” koji nas čini posebnima. Bilo da se radi o odgoju djece, vjeri, kulturi i obrazovanju, kuhanju, modi i stilu, te bilo kojim životnim vrijednostima. Jer je svatko od nas jedan jedini i neponovljiv, i mada ono što mislimo i osjećamo možemo podijeliti s drugima, u svojoj smo koži uvijek sami. Osmišljavanje vlastitih pravila koja nam pomažu da bolje funkcioniramo čini nas stručnjacima za naš vlastiti život i kreatorima naše stvarnosti.
Drugo, život donosi na naše puteve događaje koji nam nisu uvijek ugodni i poznati. Bacaju nas van naše zone komfora. Izvlače iz nas dotada nepoznatu snagu i emocije, a mozak boreći se za opstanak vrišti da se sakrijemo dok opasnost ne prođe. Tu nastupa pozitivno razmišljanje koje je danas već toliko izbanalizirano, ismijavano i u svojoj srži često neshvaćeno.
Fokus na sve ono što je dobro i što vrijedi daje nam snagu i sposobnost da lakše i brže dođemo do rješenja problema.
Prihvaćajući situacije koje se pojavljuju iznenada, neplanirano i ponekad neugodno, automatski mozgu šaljemo signal da ju kontroliramo dok tražimo rješenje te smanjujemo razinu stresa i napetosti. Prihvaćanje ne znači da se letargično mirimo s nedaćama koje su nas snašle i kukamo u jadu i čemeru. Time jednostavno stvaramo mjesto za sve ono dobro što će tek doći kada se prestanemo baviti onime što ne želimo.
Treće, ponekad djelujući iz straha od neuspjeha, poruge i odbacivanja, neka djelovanja i postupke sabotiramo u startu, dok su još ideja u našim glavama. Ako se oni ipak ostvare u našoj realnosti, zabrinuto treperimo hoćemo li biti sposobni i dovoljno kompetentni za njihovu provedbu. Kada sam ostala trudna drugi put, imala sam još bebu na prsima. Plus na testu me doslovno paralizirao. Stajala sam u kupaonici, držeći ga u rukama s nesvjesticom pred očima. Samo iz jednog jedinog razloga. Hoću li moći podizati drugo dijete dok nisam sigurna mogu li uopće izaći na kraj s prvim? Unaprijed stvaramo pretpostavke dok se još budućnost nije niti ostvarila. Naše sposobnosti, pogotovo snaga žene, ima nestvarne granice i kapacitete, stoga je nužno da se ta činjenica osvijesti kada nas ponekad obuzme strah i sumnja od novog i nepoznatog.
“Život je jako jednostavan, mi smo ti koji ga činimo vrlo kompliciranim”, izreka je Konfucija.
Ostvarujući planove korak po korak, podižemo slagalicu života uvijek težeći da je u skladu s nama samima. Znači da se mi pritom osjećamo dobro, uzbuđeno i ispunjeno. Tada znamo da smo na pravom putu. Slagalica ne završava jedan određen trenutak u vremenu, taj put traje sve do našeg zadnjeg daha, zato smo i živi. Malim koracima je gradite i živite velike snove.
