kad smo mi bili djeca

unsplash.com

Nedavno je kolega fotograf objavio fotografiju djece u slavonskim svatovima. Na fotografiji sva djeca imaju pametne telefone i tablete i druže se. Toga trena sam se zapitala gdje je nestala IGRA, ali ona prava „lice u lice“ igra. Sjedila sam, pila kavu i razmišljala o tome kako smo mi zapravo imali divno, razigrano i ispunjeno djetinjstvo. Nekako je sve bilo drugačije.

Odrasla sam na selu, malom slavonskom selu, gdje i danas pastir tjera ovce sa Utvaja cestom kući. U ulici je bilo dosta djece, ali moja sestra Tanja i ja smo dane provodile s našim susjedima, Rudijem i Dadom (Rudolf i Dalibor). Jedva smo čekali doći kući iz škole i napisati zadaću kako bismo mogli van. Bili smo blatnjavi od uha do uha, preskakali kanale, krali jabuke od čika Pere. Igrali smo se žaba u kanalu, policajaca i lopova, robova, ledene babe, preskakali smo lastiš (gumi-gumi), nogometa, žmire… U naše vrijeme bili su popularni Pokemon žetoni i Yugi-oh karte. Ajme, samokad se sjetim. Bacali smo ih u daljinu i tko najdalje baci odnosi sve. Suza je bilo, naravno.

Ali igrali smo se, a najveća i najgora kazna je kad nisi dobar, radiš gluposti ili dobiješ lošu ocjenu – ne smiješ van.

Sjećam se kao jučer kada smo napravili glupost i sakrili se od njihove bake na čardak i dignuli ljestve da nas ne može uhvatiti. Trbuh nas je bolio od smijanja. I radili smo, pomagali roditeljima u vrtu, kupili šljive, čistili grah, pomagali praviti vijence od luka. Ništa nam nije bilo teško.

Nismo imali bjesne igrače niti brdo njih. Oni su imali loptu i par autića, a nas dvije po bebu i kolica za bebu. I bili smo sretni i zadovoljni, nismo tražili još.

Jedne godine tata nam je obećao ako obje prođemo s pet dobit ćemo Playstation kao nagradu. I dobile smo. Veselje do neba i natrag, ali igrati smo smjele samo vikendom i to ne dugo. Voljele smo biti s njima vani, sjediti na klupi, pričati viceve, izmišljati priče, maštali smo o tome kako ćemo biti astronauti i policajci.

Doslovno su nas tjerali u kuću, a imam osjećaj da se djeca sada tjeraju van.

Zaista se pitam gdje je to nestalo? Je li to bilo loše? Zašto ne potičemo djecu da nam pomažu u jednostavnim kućanskim poslovima? Zašto je jednostavnije da mi sve odradimo uz rečenicu „Ima vremena, naučit će!“? Jesmo li mi roditelji možda krivi?

Znam da su druga vremena, ali igra je ono što bi trebalo pokretati dijete, razvijati djetetovu maštu i kreativnost. Igra treba poticati dijete da samo dođe do rješenja, da od ničega napravi nešto. I sama sam mama, i htjela bih da se i moja Rita igra kao ja. Da ne bude rob tehnologije i da misli da je igra samo na tabletu ili telefonu.

Postavila sam prije nekog vremena na jednoj radionici dvije fotografije pred sedmogodišnjake i zamolila ih da izmisle priču. Dobila sam samo par rečenica koje su opisivale samo ono što se vidi na fotografiji. Bila sam tužna, jako tužna.

Zaista je bitno dozirati tehnologiju kod djece, poticati ih da se igraju vani, da se druže s prijateljima, da kreativno i kvalitetno provode vrijeme jer se bojim da ćemo kroz par godina dati djetetu loptu, a ono će nas pitati što je to i što s time da radi.

ANITA Magistrica primarnog obrazovanje, trenutno zaposlena kao odgojiteljica predškolske djece u bajkovitom vrtiću i majka predivne djevojčice Rite koja će uskoro napuniti dvije godine. U slobodno vrijeme čita najviše stručnu literturu te knjige koje se bave odgojem i djecom, piše i fotografira za Šokački Portal, te je članica FA “Lisinski”.