zakon privlačnosti

unsplash.com

Prvi puta sam o zakonu privlačnosti (eng. Low of atractions) čula kao bubuljičasta tinejdžerica na satu hrvatskog jezika u gimnazijsko doba kada je moja najdraža profesorica bila na bolovanju i kada je kao njezina zamjena došla mlada studentica kroatistike koje je više od književnosti voljela pričati o prizivanju pozitivne energije i onoga što si želiš da ti se dogodi. Sjećam se kako je strastveno govorila o mantrama koje ispisuje na stotine stranca i kako priziva svemir da joj pošalje upravo to što si želi. Sjećam se kako sam joj željela postaviti toliko pitanja o tome, ali kako sam onda bila ona koja se rijetko usudi podignuti ruku, sva su moja tadašnja pitanja ostala neodogovorena.

Danas 20 godina kasnije vratilo me sjećanje na te dane. Nedavno me stvarnost podsjetila na zakon o kojem sam malo znala, ali u koji sam željela više od ičega stvarno vjerovati.

Naša promjena počela je prije više od godinu dana. Trebali smo rastrgati sve veze sa starim životom da bi pronašli novi put i sebe na njemu. Mislili smo kako je to realizacija sna o novoj kući i životu malo izvan grada, u stvarnosti je to bila i ostala realizacija života iz vjere u ono što želimo i istinski osjećamo da je ispravno za nas. Na tom putu nas je čekala prodaja doma, gradnja nove kuće, pakiranje, skladištenje, ostavljanje staroga i iščekivanje novoga, jedno fantastično (i u korijenu pomalo teško) putovanje, novi život, stara očekivanja i sve što se nije moglo ujediniti u nama i oko nas. Na kraju svega ispisali smo djecu iz vrtića i škole, našli unschooling, našli našu filozofiju života o ispunjenom i svrhovitom postojanju. Tako smo brzinom svjetlosti prodali ovu novu kuću i postavili si još toliko više pitanja čije odgovore nismo pronalazili lako.

Zadnjih 6 mjeseci bili su kao luda vožnja u vlaku straha, skakanje iz aviona bez padobrana, ali u isto vrijeme i mirenje s onim u što smo toliko istinski vjerovali da nismo mogli ignorirati isto. Moja svakodnevnica s troje djece postala je najveće blago i nagrada za sve što smo tako mukotrpno radili.

Ali egzistencijalna situacija nas je stiskala. Rok 1.4.2020. sve više je kucao na vrata, a moj neplaćeni produženi dopust pao je kao mač da presudi gdje i kamo možemo tražiti novu kuću.

I što smo više razgovarali, pregovarali, gledali, sve smo manje znali što želimo i što uopće ima smisao za nas iz sadašnje perspektive. Ja sam htjela manje troškove i život u prirodi, ali i blizinu velikog grada s druge strane. Kada smo našli nešto što je imalo smisla po mnogim kriterijima ja bih bacila novu bombu koja je iz mjeseca u mjesec mijenjala našu situaciju i perspektivu.

Prvo oko moga posla, pa onda oko djece i na kraju je pitanje životnog prostora i doma postalo pitanje koje nije nikako moglo dobiti smisleni odgovor. Ništa se nije činilo kao pravo.

Živjeli smo u limbu u kojem su se svi razgovori svodili na pitanje kamo dalje. Putovati? Prodati sve? Preseliti se u inozemstvo? Iznajmiti stan? Kupiti imanje na selu? Jedan odgovor povlačio je novo pitanje ili hrpu njih.

U isto vrijeme kada smo odlučili da ovo mjesto i ova kuća više nije san koji smo mi živjeli nego onaj kojeg smo prerasli i ostavili za sobom u procesu traženja smisla, u to vrijeme sam ja počela vjerovati kako mogu sve i ako konačno počnem vjerovati u sebe i sve drugo dobro će naći put do mene.

Mantrala sam si isto stotinu puta dnevno i u tom mantranju na jednom postu s Facebooka ugledala sam nešto što me je zaintrigiralo. Radilo se naravno o gore spomenutom zakonu, pa sam guglala i razmišljala, osjećala i onda se sjetila one mene iz srednjoškolskih dana koja je prvi put čula za isti. I tako sam od tada do sada prevalila put od 20 dugih, a opet tako nevjerojatno kratkih godina.

I ja sada vjerujem da nam svemir daje sve što nam treba i što si sami želimo.

Već zasićena traženjem, a u isto vrijeme tako ispunjena nađenim, odustala sam gotovo od vjere da ćemo naći idealno stambeno rješenje prije nego ćemo morati iseliti iz ove kuće. Već sam bila pripremila putovnice koje trebamo obnoviti, zapisala si odredišta, aplikacije za traženje letova i smještaja, pitala za savjete u grupama, naručila vrijeme za cijepljenje, usput gledala stanove za iznajmljivanje i prešutno pristajala na skupi projekt još jedne gradnje za koju se moj muž kleo da će biti zadnja i da je za nas najbolje rješenje. U isto vrijeme vjerovala sam i posustajala, bojala se za njegovo psihičko stanje i sve ono što nas je tek čekalo. Priznajem, željela sam spakirati sve u 2 kofera i uputiti se u nepoznato jer život je pustolovina koja nas na svakom koraku uči nešto novo.

Dugujem sebi i djeci prihvatiti ga kao takav.

I tako smo prošli tjedan nakon 3 neprospavane noći i stotinjak novih rasprava dogovorili da ćemo projektu gradnje dati šansu. Ostali su još samo detalji da se izvedba provede u djelo. U nedjelju smo trebali otići pogledati kuću koju smo načelno već bili kupili i koja je trebala biti srušena kako bi se nova izgradila na tom mjestu.

Možda sam se u trenutku slabosti tada predala i nisam ništa više osjećala osim želje da se sve završi, da znamo neki vidljivi rok i da otputujemo do tada. Ali sve ima svoj veći smisao.

Tako je naša mlađa kćer poželjela dogovor za igranje. Kako njezina najbolja prijateljica nije mogla, tražila je da kontaktiram njezinog najboljeg prijatelja. I tako je jedan dogovor za igranje jedne sasvim obične nedjelje postao dan kada smo kupili kuću oko koje smo plakali i smijali se od sreće i olakšanja i za koju osjećamo takvo uzbuđenje i radost kakvu nismo osjećali od kada smo napustili Dansku 1.4.2019. u potrazi za novim životom.

Evo nas sada 3 dana nakon što nam je svemir servirao sve što smo sanjali i htjeli u obliku jedne kuće, a koja nam je cijelo vrijeme bila pod nosom. I tako ćemo sada otvorenog srca za moj rođendan u ožujku otvoriti vrata svoga novog doma.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.