Nakon godine dana s bebom potpuno sam osvijestila koliko je disanje važno i moćno. To obično udisanje zraka, koje život znači. Na samom porodu sam shvatila da mi disanjem prolazimo kroz naizgled neizdrživ bol i da snagom disanja/zadržavanja daha zapravo pokrećemo unutarnje mišiće koji su odgovorni da tiskamo bebu. Diši!
Prvi put u porodu kao da nisam svjesno upotrijebila tu snagu udaha kojim se beba rodi. Sjećam se da je doktor rekao i da je beba zastala na neko vrijeme, jer ja nisam potpuno shvaćala što radim uopće. A onda drugi put kada sam se bolje pripremila… uzmeš veliki, najveći udah i umjesto na nos guraš taj dah kroz sebe, u sebe, stiskajući sve mišiće na koje tim putem naiđeš. Čim naša beba ugleda svjetlo dana njezin prvi udah je toliko važan da ako ga nema, spremne smo odmah prestati disati.
Naći svoj mir dok malena beba plače, vrišti, pokreće sve tvoje unutarnje alarme… naći mir, znači zastati i disati polako i duboko, sve polakše i svjesnije. Jer toliko nam u svim teškim danima kortizol kola u žilama da je teško oduprijeti se tom ubrzanom plitkom disanju. Često dođe i osjećaj kao da jedva plivaš iznad vode. Učenje tehnika disanja bilo je najkorisnije znanje za mene čitavu prošlu, dosad najtežu godinu mog majčinstva. Kad imaš dva ili više malih bića, svatko u svojoj fazi razvoja koja te stalno baš najviše trebaju, a trebaju te i drugi i ti trebaš druge, dolaze situacije gdje možeš ili predati se anksioznosti i lošim mislima ili možeš malo zastati, zatvoriti oči i odlučiti samo disati! Brojati. Sve duži udah, sve duži izdah. Vodiš svoj dah do prsa i zamisliš da se taj teški balon koji te stišće ispuhao. Zatim vodiš svoj dah u trbuh i dolje kroz donji dio leđa koji te boli i fizički, pa zamisliš da svakim izdahom ta napetost nestaje. Uđeš u sebe, bez da znaš što se događa oko tebe. Samo mali trenutak je dovoljan da potpuno drugačije odreagiraš u datoj situaciji. Što je vanjska situacija složenija to moraš duže i sporije disati. Ako kažeš da nemaš vremena, moraš ga naći duplo više.
Disanje me spasilo.
Iako sam se s yogom i tehnikama disanja upoznala prvi put prije 12 godina nikad mi ta snaga disanja nije toliko bila potrebna kao prošlu godinu. Otpuštanje boli i strahova me spasilo. Spasilo me od toga da postanem nešto što ne želim. Svaki dan iznova. Ako sam nekad bila onakva kakva ne želim biti, taj dan sigurno nisam nikako svjesno disala. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako neki ljudi, a prije sam “ti ljudi” bila i ja, zaziru od riječi meditacija. Meditacija nije ništa drugo nego svjesno disanje. Pokušajte. Vidjet ćete kako je teško. Kao natjerati se na prvo vježbanje. Ali… kako je samo dobar onaj deseti trening… kad te opere osjećaj sreće zbog kojeg nastavljaš jer ti je jasno da ti čini dobro.
Još jedna situacija kod koje mi je nevjerojatno pomoglo disanje je uspavljivanje djece. Uvijek sam jedva čekala da zaspu, pa da ja krenem raditi nešto drugo (“Što sve ono imam za raditi? Popis je dug. Što ću prvo?” ) Zamislite kad legnete pored nervoznog partnera i ako želite zaspati kao da u svojoj okolini “čujete” njegove živčane misli. Onda ni vama ne daju mira. Ako ste ikad bili u braku znate taj osjećaj. Tako i djeca ne mogu zaspati ako smo mi uzrujani oko toga. A u njihovim malim glavama je svaki dan po količini događanja ravan danu našeg vjenčanja.
Kada sam probala leći pored njih s namjerom da ja meditiram, dišem Ujjay (jogijsko disanje) ili čak i zaspem, oni su počeli zaspivati mnogo brže. Mlađi se čak i sam uspava, što sam mislila da je nemoguće. Dok je bio beba legla bi ga u krevetić i samo pored njega mirno disala, umjesto onih igračaka koje proizvode zvuk šumova. Kada bi plakao smirivala sam prvo sebe pa onda plač, kada se svađaju i počupaju, smirujem sebe pa onda njima pristupim. Kada se prolije mlijeko po cijeloj kuhinji ili se smoothie razleti po zidu, trudim se iz petnih žila zastati, udahnuti i zaustaviti prvotnu reakciju. Još uvijek nisam ovladala svim tehnikama, a već vidim značajna poboljšanja koja me tjeraju da se trudim i dalje.
Preporuka i vama drage mame, kada želite iskočiti iz kože, prvo osvijestite disanje. Tako su nastale one “keep calm” poruke. A to nam je potrebno više nego ikad prije.
