Sjedim u svlačionici i gledam u ženu. Skida odjeću sa sebe, otkriva šlauf na trbuhu i krupne noge. Smije se, onako raščupana, zadihana i znojna. Zatim druga, pa treća, odjednom, sve svlačimo tajice i sportske majice. Neke od nas su već izgradile mišiće, neke su jako pretile i pokušavaju skinuti višak nakupljenih kila, neke tek učvrstiti mišiće koji su izgubili tonus od godina sjedenja i nekretanja. Nema ružnih komentara, nema pogleda ispod oka i zgražanja zbog sala i celulita. Jer sve znamo zašto smo došle i koja nam je misija. Ujedinjene se zezamo, podržavamo i navijamo jedna za drugu. I onda mi najednom prođe kroz glavu misao, pa zašto se pobogu tako ne podržavamo vani, na cesti, u dućanu, na radnim mjestima, u parkovima i društvenim mrežama?
Kada ste zadnji put jednoj ženi iskreno, od srca, bez očekivanja, dali kompliment? Kada ste ga od jedne žene primili?
Prije nekoliko je mjeseci na ig profilu @supermame.hr postavljeno pitanje ženske solidarnosti i sjećam se da je bilo dosta negativnih odgovora. Što uopće znači čini žensku solidarnost? Često vidim kolutanje očima, lažno tapšanje po ramenima i ulizivanje da bi sebe prikazale u jednom pozitivnom svjetlu. Još češće „lako njoj, ona ima sve, da je meni tako…“ ne uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima živi i što sve jedna žena zapravo u životu prolazi. Gdje je nestala, i je li doista ikada postojala? Djelomično izgorila kroz žensku emancipaciju te financijsku i poslovnu neovisnost, a djelomično se izgubila kroz sazrijevanje ega mlade nesigurne žene. Traumatizirane djevojčice iz disfunkcionalnih obitelji, odrasle bez topline obiteljskog doma često niti ne razviju empatiju da bi kasnije, kada postanu žene pokazivale razumijevanje a kamoli solidarnost.
Imam dojam da su nas roditelji, često nesvjesno, podizali kao da smo u nekakvom natjecanju s drugom djecom. Moramo biti bolje, ljepše, uspješnije, jer će nam neka druga zauzeti mjesto koje pripada nama. Kao da mjesta više nema. A mi ćemo ostati u nekom međuprostoru, u predvorju uspješnih, čekajući da jednom i mi osvanemo u prvom redu na pozornici uspješnih. Tako je ojačao ego (koji je oduvijek dio nas), kroz prosuđivanje i kritiziranje, zahvaljujući moralnoj nadmoćnosti koja se javlja kao posljedica. U našem je društvu standard promatranja pojedinca kroz različite uloge. Međuljudski odnosi tada postaju neizvorni i dehumanizirani. To znači da se čovjek gleda kroz prizmu kućanice, liječnika, direktorice, blagajnice, profesora u školi itd. Funkcije koje ljudi imaju postaju uloge identiteta. Nestaje spontanost, radost i mir. Tako ojačan, ego igra uloge iz misli da nije dovoljan i potpun, da je uvijek manje vrijedan od drugoga i zapravo živi na usporedbi čineći nas vječno nezadovoljne.
Stoga je nedostatak solidarnosti strah ega koji ju je pojeo u bitci za osjećajem vlastite vrijednosti.
Emancipacija s druge strane, s velikim očima za ostvarenjem prava i težnjom ka jednakosti, trebala je donijeti potpunost i potvrdu žene u društvu. Kažem trebala, jer ponekad imam osjećaj da je ego kroz taj proces „pojeo“ ženu. U trci za ostvarenjem na svim poljima i žongliranjem sa prezaposlenom stvarnošću, dokazivanjem tko zna kome, žene izgaraju. Paradoks je da su htjele postići jednakost spolova, a na kraju je došlo do podjela unutar njihovog. Žene koje ostaju kući s djecom etiketirane su kao podređene i potlačene jadnice. Žene koje grade svoju financijsku neovisnost i karijeru kao hladne i sebične feministice. Stvaramo međusobni jaz, istovremeno optužujući muškarce da nas ne shvaćaju i ne prihvaćaju, a same nismo solidarne jedna prema drugoj. Na podlozi frustracija, ogorčenosti i stalnim mislima kako nismo dovoljno lijepe prema zadanim kriterijima, održava se stalna odvojenost i skoro pa otuđenost među nama. Etikete i predrasude vas zarobljuju. Oduzimaju vam istinski mir i sreću u odnosima s drugima. Jačaju suprotstavljenost i antagonizam, oduzimaju suosjećanje s drugima i iskrenu podršku.
Solidarnost se rađa prvo prihvaćanjem sebe. To znači da morate imati fokus prvo na sebi samoj.
Ja recimo, volim biti doma s djecom i uživam u tome. Znam da ne privređujem kao suprug, znam da nemam karijeru, i svjesna sam tih činjenica i prihvaćam ih. Nisam ogorčena na namirisanu nafriziranu poduzetnicu koja u visokim petama ujutro ide u svoj privatni ured. Imam svoj životni tempo, imam svoje strasti i točno znam što me veseli i na čemu sve mogu biti zahvalna. Prije nekoliko mjeseci sam počela raditi, i to sam polako prihvatila i prilagodila svoju svijest novim okolnostima. I tada, kada ste zadovoljni tu gdje jeste, kada shvatite da je bitan samo vaš život i vaša obitelj na koji ste stavili fokus, bez komparacija s drugima, možete se istinski osloboditi mentalnih slika koje imate prema drugima. Solidarnost nije nestala, sakrila se u ženskoj duši, prekrivena željom da smo voljene i priznate.
Ali to je kao odraz u ogledalu, prvo se morate vi osmjehnuti da biste vidjeli osmjeh, zar ne? A one prave kučke, koje su zločeste u duši, ionako na kraju uvijek završe same.
