Danas je toliko stavljen naglasak na odgoj djece, naročito na majčinstvo, da se pojavilo toliko teorija o nečemu što mnogima izgleda i odvija se toliko lako, dok drugi trebaju sve priručnike ovog svijeta kako bi shvatili osnovne potrebe vlastitog djeteta. I dok smo svi okupirani boljkama današnjice kojima nas bombardiraju, famoznim screen tajmom, Montessori aktivnostima zahvaljujući kojima se natječemo čije dijete je ranije počelo spremati suđe i igračke, do onih motoričkih pa ljubomorno gledamo kako se to Lovro, koji je mlađi dva mjeseca od našeg savršenog mini primjerka, tako vješto služi žlicom i vilicom dok naše sunce na majici ili po stolu ostavi više jogurta nego u ustima pri pokušaju samostalnog hranjenja?! Ponosni smo kako raznovrsnu hranu naše dijete jede. Dičimo se jelovnikom sastavljenim od namirnica koje smo i sami upoznali prije svega nekolicinu godina, abecedom koju zna i prije nego li zna pričati kako spada, pjesmicama i brojanjem.
Dječji uspjesi su odavno postali predmet nadmetanja savršenih, savršenijih i najsavršenijih majki.
Što ako i nismo tako savršene? Jesmo li svojoj djeci uspjeli pružiti išta drugo osim napamet naučene abecede koju, ako ih prekineš vrlo vjerojatno ne znaju nastaviti ili savršeno uvježbane pjesmice? Što smo im uspjeli ostaviti u naslijeđe osim takvog stečenog znanja? Kakav svijet im ostavljamo i kakve ih ostavljamo svijetu? Postoje li neke vještine ipak važnije od onih stanovite Marie Montessori koje smo možda propustili dati djeci?
Ja sam isto majka koja se trudi. Dosta čitam jer vjerujem da puno toga mogu naučiti od ljudi kojima je proučavanje dječjeg ponašanja profesija. Inače se više oslanjam na struku, manje na Facebook i ine grupe satkane od savršenih mama koje u svakom trenutku imaju savršen odgovor i rješenje za baš sve moje probleme. Najčešće u vidu nekog sastojka kojeg nakon toga moram guglati jer u mojoj domeni dosad nije bio poznat. Puno toga ne radim najbolje, ali se trudim jer to je ono što najbolje znam. Često radim DIY projekte jer želim poticati kreativnost i strpljenje kod svog djeteta. Ne igram se s njim po cijele dane jer želim da bude samostalan i da mu ne budem cirkuski klaun koji će mu smišljati lijekove protiv dosade. Tjeram ga da sam osmisli svoju zabavu. Tjeram ga da se sam penje, odijeva, pere zube i sve one ostale stvari koje roditelji inače ne dopuštaju djeci jer će oni napraviti brže ili bolje. Nastojim biti najbolja verzija sebe toliko da često u svojim nastojanjima iznenadim čak i samu sebe, ali ne uspijevam uvijek. I da, upalim mu crtić, ali također nastojim da to bude neki edukativni jer je i meni naravno draže da pjeva abecedu nego narodnjak kad eto već nešto gleda. Mutim i ja zdrave sokove svako jutro jednim okom dok još napola spavam, ravensara je neizostavni dodatak spavaće sobe, a avokado je nezaobilazna namirnica na jelovniku, no je li to sve što ću ponuditi svom djetetu?!
Osim zdravlja koje unosi putem hrane i maminih brižno pripremljenih sokića, nastojim mu ugraditi psihičko zdravlje i stabilnost. No, teško je prenijeti djetetu nešto što nemate uvijek, zar ne? Sve suprotno od toga bilo bi u potpunosti fejk. Meni je osobno to puno važnije od nekih stvari na koje se trenutno više stavlja fokus. Iskreno, bitnije mi je, primjerice, da ima naviku zahvaliti samoinicijativno kad mu netko nešto da, i da uvijek pozdravi ljude kad negdje dođe bez da mu to moram napominjati, nego hoće li taj dan pogledati crtić više. Važnije mi je kakva će osoba ispasti nego hoće li taj dan pojesti povrća točno u gramažu kakvu je naveo priručnik i poigrati se s točno dvije razvojne igre s kojima nas okružuju kao must-have u svijetu ispravnog majčinstva.
Ne možete govoriti djetetu kako je bolje čitati knjigu nego gledati televiziju, ako vas nikad nije vidjelo s istom, a svaki dan vas gleda kako hipnotizirano upijate omiljene serije. Ne možemo djeci govoriti o sreći ako je ne posjedujemo. Djeca osjete, znate da imaju one male senzore za laži. Savršeno precizne, sposobne nanjušiti trag bolje od vješto istreniranih policijskih pasa. Džaba sva motorika i famozna Montessori gospoja ako nismo djeci dali do znanja da su jednako vrijedna kao onaj Lovro čiji jogurt zapravo završi u ustima. Završit će i njegov, samo nek’ se nastavi truditi. Mi smo tu da cijenimo njegov trud. Jesmo li dovoljno objasnili to svojoj djeci?
nose li naša djeca terete naših očekivanja?!
Jesmo sigurni da smo dovoljno dali do znanja svojoj djeci da su savršeno voljena, nesavršena takva kakva jesu? Svi govorimo da je bitno prvenstveno biti dobar čovjek, ali što zapravo činimo po tom pitanju? Ne možemo očekivati da djeca čine dobra djela ako nisu vidjeli nas kako ih činimo. Djeca se odgajaju primjerom, ne riječima. Kako će imati suosjećanja za druge ako nisu vidjeli nas da pružamo ruku onome u nevolji? Kako će učiti o nesebičnosti ako nisu vidjeli nas kako dajemo posljednje od sebe nekom puno potrebnijem nego nama? Kako će im, gore spomenuto, biti prirodna reakcija zahvaliti se, ako tu riječ ne čuju svakodnevno i ako im se ne govori? Kako će učiti o strpljivosti i kompromisu ako to isto ne živi u svojoj kući svaki dan? Odnosi među roditeljima nisu uvijek idealni. Zapravo, najčešće su daleko od istog i vrlo vjerojatno nemaju previše poveznica sa savršenim Insta okvirićima, ali isti ne moraju biti prepreka da budemo najbolja verzija sebe kao roditelja. Možda ne funkcioniramo kao partneri, ali moramo odlično funkcionirati kao roditelji; zajedno ili odvojeno. Dosljednost je jedna od važnijih stvari koje nam sve knjige o roditeljstvu nameću. Trebate biti dosljedni ako ste rekli NE i držati se toga kako mali teroristi ne bi situaciju iskorištavali protiv vas. Što ako dosljednost znači i da trebate biti dosljedni prema samim sebi i u odnosu prema sebi, ne samo prema djetetu? Ne možete vikanjem govoriti djeci da nije u redu vikati i da je to zabranjeno. Zašto bi bilo zabranjeno njemu, a vama ne? To je ništa drugo nego govoriti jedno, raditi drugo. Upravo ono što mrzimo u svakom drugom odnosu. Poludjeli bismo na takav odnos s drugom odraslom osobom.
Ako lupite dijete po ruci (pričamo o pec-pec, ne o zlostavljanju), za par dana takvog opetovanog ponašanja, ono će usvojiti taj obrazac kad nešto nije dobro i nerijetko će se dogoditi da će lupiti vas kad smatra da niste dobri ili da mu u nečemu niste udovoljili. Kako da mu tada objasnite da nije dobro udarati?! I zašto ne bi bilo dozvoljeno i dobro udarati vas, a njega jeste?! To je nešto što često raspravljam sa starijim generacijama kojima je današnji model odgoja često apstraktan i nevjerojatan jer „u naše vrijeme nije bilo tako i evo opet smo dobri ispali“: Rečenica je to koje se vjerojatno grozimo i ne znam za vas, mene najčešće podsjeti da imam nekog nezavršenog posla u drugoj prostoriji ili najčešće, kući.
Zašto mislite da će dijete prihvaćati druge ljude, različitosti i imati otvorene svjetonazore ako od vas ne vidi da su svi jednako vrijedni? Pridajete li tome pozornosti onoliko koliko brinete je li ta brokula uistinu organska ili ne?
brinete li se što ste unijeli u svoje dijete osim hrane?
Ne znam za vas, ali ja da. Noćima razmišljam što mu to pokazujem svojim primjerom, jesam li mu dobar uzor. Razmišljam i zamišljam što bi rekao o svojoj mami u ove dvije godine svog postojanja, kojom ocjenom bi me ocijenio? Na čemu bi bio zahvalan da sam mu prenijela? Razmišljate li ikad kao ja dok on tako nevino diše pored vas, jeste li mu dobar primjer? Možete li bolje i uči li dijete doista od vas o ljubavi, kompromisu, rješavanju problema, nesebičnosti i svemu ostalom što biste željeli da jednog dana ima? Te karakteristike ne padaju s neba. „Što ste pružili kad toliko očekujete?“, pročitala sam to jednom sasvim slučajno i proganja me svaki dan mog roditeljstva kad očekujem puno od svog djeteta. Samo me vrati u realnost da se zapitam jesam li mu dovoljno pružila da toliko očekujem? Mislim da bi svijet i odraslih inače bio bolji i pravednije bi podijelio odnose prema drugima da ima tu jednostavnu rečenicu u glavi.
Ne znam kakav svijet ti ostavljam, ali znam kakav maleni svijet ću ti nastojati ugraditi. Onaj pun ljubavi, prvenstveno.
Naučit ćeš ispravno prinijeti žlicu, prije ili poslije. Možda ne savršeno kao Lovro, ali meni si baš presladak tako umrljan jogurtom. Jednom su me pitali kako bih reagirala da saznam da mi je dijete gay. Na njihovo zaprepaštenje rekla sam im da ću baš sve u životu prihvatiti i biti sretna radi tvoje sreće, dokle god drugom ne činiš loše. Oni u svojim ograničenim pogledima ne mogu vidjeti moju neograničenu ljubav za tebe i ruke veće od planete Zemlje koje će te uvijek raširene dočekati. Ne znam kakav svijet ti ostavljam, ali znam da ti ja nikad neću biti smetnja tom svijetu. Da ti nikad neću govoriti koga da voliš, kako, kad, na koji način i gdje. To ne rade ljudi koji vole, već oni koji nastoje proživjeti svoje, najčešće neiživljene i isfrustrirane želje kroz druge. Ja ću biti tu da te usmjeravam ako vidim da si krenuo krivo, a ne da te vodim po svojim unaprijed isplaniranim „pravim“ putevima. Možda moje i tvoje pravo nije isto. I ne treba biti, dokle god te čini sretnim, ja sam svojim putevima već prošla. Na tebi je da pronađeš svoje.
Često me pitaju zašto se toliko trudim oko mnogih stvari kojih se svakako nećeš sjećati. Ti možda nećeš, ali ja hoću. A tebi će ostati navika koja će ti jednom postati sjećanje i koju ćeš možda prenositi nekim budućim generacijama. Ti nisi svjestan još što znači „Anđele čuvaru mili“ svaku večer kojeg molimo u krevetu prije nego zaspiš, ali jesam ja. Jednako kao što sam svjesna koji vam je sad to kontrast s ovim gayevima gore, ali to sam ja, jedno ne isključuje drugo.
Sve uvijek, oduvijek i zauvijek polazi iz kuće. Dobro i loše. Mi možda i nismo najidealnija obitelj i puno toga se ne uklapa u savršene Insta okvire, ali nema veze. Dokle god ćeš u ovoj kući unijeti u sebe nešto važnije od organske brokule i ponijeti u svijet, za tebe smo idealni. Idealniji i od Lovre koji i dalje savršeno prinosi svoj obrani, pasterizirani i posebni jogurt iz neke fensi mljekare.
Ne ostavljam ti savršeni svijet, ali ostavljam savršenog tebe ovom nesavršenom svijetu.
