nekoliko o odgoju

Kad se među roditeljima (pogotovo onih u međugeneracijskoj razlici) započne priča o odgoju, krene borba trojanskih razmjera. Svi imaju neke svoje teorije i strategije, iznose ratničke dnevnike, položaje vojnika u rovovima, odgovore na što ako…procjenu svake borbene situacije i potencijalne ishode bitke. Moj pogled tada često odluta u daljinu, smješkam se kao blažena i…isključim. Jer, ja nemam zasad nikakav plan. Ili je to neimanje plana isto svojevrstan plan?

Moja prija je rekla, i to mi se jako urezalo u pamćenje, da sve faze kod djece dođu i prođu, ali ako zezneš u odgoju – tu nema nazad, nema ispravka. I to me ponukalo na proučavanje odgojnih metoda. Knjiga o odgoju i discipliniranju ima napretek, a kako se svijet i društvo mijenjaju, kako dolazi do novih socioloških, neuroznanstvenih, psiholoških otkrića, kako se djeca mijenjaju – tako se mijenjaju i popularni odgojni pristupi. Pa se tako odgojne metode naših roditelja sad već smatraju potpuno old school.

Prva knjiga koje sam se dočepala naslovljena je Mala knjiga za velike roditelje koju je uredila i sastavila grupa hrvatskih autora. Oni su svi redom dječji psihoterapeuti, psiholozi ili pedagozi odgajatelji. Autori zastupaju stav da ljubavi nikada nije previše, da „previše“ ljubavi ne može „pokvariti“ dijete, nego da je nedostatak ili odsutnost kazne ono što ga zapravo „kvari“.  Djeci treba postaviti jasan zahtjev i slijediti jednostavnu uputu: ako poštuješ zahtjev/pravilo-pohvalit ću te ili nagraditi, ako ga prekršiš-kaznit ću te. Ovakav oblik discipliniranja, koliko opažam, vrlo je raširen, ali ono u čemu roditelji često griješe je dosljednost. Ili bolje rečeno nedosljednost. To je vrlo razumljivo jer je nekada uistinu iscrpljujuće dovitljivo se nositi s dječjim propitivanjima granica i testiranjima naše upornosti. Autori tvrde da se upravo tu krije uspješnost ove odgojne metode-u našem strpljivom i dosljednom provođenju dogovorenih pravila. Benefit ovakvog pristupa je predvidljivost situacija i posljedica ponašanja što djeci omogućava da uoče i poštuju red. I sama u pedagoškom radu uočavam da učenici vole red. Vole znati posljedice pojedinih ponašanja. I nakon nekoliko početnih testiranja prihvate pravila i bez pogovora istrpe kaznu ukoliko su ju isprovocirali kršeći pravila ponašanja.

Druga knjiga Disciplina bez drame (integrirani pristup za smirivanje kaosa i poticanje razvoja dječjeg uma) autora Tine Payne Bryson i  Daniela J. Siegela okarakterizirana je kao svjetski bestseller i preporuča nešto drukčiji pristup temeljen na dvije pretpostavke:

1. da disciplina nije puko kažnjavanje i nagrađivanje nego način poučavanja djece i
2. da disciplinu treba temeljiti na najnovijim otkrićima razvoja ljudskog mozga.

Naime, autori govore o načinu razvoja donjeg i gornjeg dijela mozga. Donji dio mozga zadužen je za primarne reakcije, on je aktivan kada smo gladni, ljuti, kad nas je strah. A gornji kat mozga zadužen je za osjećaj empatije, samouvida, razumijevanja svog i tuđeg ponašanja. Kada dijete ima ispad bijesa, kad prolazi kroz tantrume i općenito se nepoželjno ponaša, kažu autori-tada nas dijete najviše treba. Ono reagira iz donjeg kata mozga pa ako i mi, kao roditelji, reagiramo bijesom i vikom-ništa nećemo postići osim drame. U takvom stanju nas dijete ni ne vidi ni ne čuje pa je to najgore vrijeme za ,,održavanje lekcije”. Ono što treba napraviti je svojom smirenom reakcijom smiriti dijete, povezati se s njime i tek kad se smiri početi razgovor o situaciji. Zapravo, ne toliko razgovor koliko pitanjima isprovocirati dijete da priča o situaciji i svojim pitanjima ga navesti da samo donese zaključke o tome zašto se uzrujalo. Također, knjiga promovira pozitivne, jesne rečenice umjesto toga da djeci govorimo NE kao i o tome da ne bismo trebali biti kruti u odgoju (ali dosljedni da).

E sad, oba naslova daju ilustracije i mnoštvo primjera iz života, ali nekako mi je drugi naslov ostao jasan tek na razini teorije, a ne toliko iz proživljenog iskustva. Sve što su autori naveli ima itekakvog smisla i pristup je human i razumljiv.

Međutim, uistinu skidam kapu svakom onom tko svom djetetu nikada ne govori NE ili ne naređuje imperativima i ima toliko strpljenja i vremena svaki puta pričekati da se dijete smiri, pa ga zagrliti i onda strpljivo saslušati zašto je vrištalo u Intersparu jer mu se nije htjelo kupiti kinderjaje. Ja ću na tome morati jako poraditi. Ono, baš baš jako.

I još nešto, izvin’te na intimnom tonu, ali ponekad se zapitam kako su to činili naši stari kada nije bilo ovoliko knjižurina, filmića, dokumentaraca i inih izvora informacija. I ispali smo đast fajn. Ne sjećam se da smo imali nekih ispada plača i nervnih slomova jer je bio dovoljan samo oštriji roditeljski pogled da bi nam se sve kockice u glavi složile. Bez puno priče i raspravljanja. Sve si znao. Iz pogleda. Pogleda oštrog kao najoštriji japanski nož. I nije bilo ni pokušaja pregovaranja oko kinder jajeta. Ako si ga dobio, bio si sretan. Ako nisi, žao mi je, budeš drugi put. Pa si mu se veselio najviše na svijetu. Kako su to postigli? S obzirom da je moja djevojčica još relativno mala, nastavljam prikupljati informacije o odgojnim metodama. Dotad najviše vjerujem Earlu of Rochesteru koji kaže: “Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.”