Prije devet mjeseci, moja kćerkica zvjerčica je postala velika seka i dobila malenog brata. Jako mu se veselila, sudjelovala u pripremama za malu bebu, pravila planove koje i kakve igračke će mu dati, što će ga sve naučiti, a kad sam došla iz rodilišta bila je jako sretna, bez manjka ljubomore. Bebač je bio jako zanimljiv, htjela ga je nositi i maziti, bila je oduševljena jer je i tata kod kuće, a sve vrijeme koje nismo posvećivali sinu maminom, organizirali smo tako da idemo na njena omiljena mjesta, da i dalje ima svoja mala druženja s mamom, bez brace i sve je bilo idilično. Osim što je kćerkici zvjerčici sve to bilo povremeno previše, pa bi tamo negdje poslije ručka počela vrištati, plakati, a najčešće oko neke sitnice i to je tako trajalo neko kraće vrijeme i ubrzo prestalo.
No, kako je braco bio sve veći i zahtijevao sve više moje pažnje, moja kćerkica je uvidjela brojne prednosti toga da budeš beba, a kao najbolju prednost toga da si mala beba je da te mama hrani, a ne da moraš sam doručkovati, ručati i večerati. To je počelo kad je braco započeo s dohranom i kašicama, pa je i moja kćerkica tu vidjela svoju priliku.
„Zašto se ponašaš kao mala beba, a nisi mala beba?“ nedavno smo obje čule, a odnosilo se na njezinu želju da je mama hrani.
Ona, a i ostala djeca često se „ponašaju kao male bebe“ u stresnim situacijama i stručnjaci to zovu regresija u ponašanju. To znači da recimo djeca koja su se odvikla od pelena iznenada počnu opet nekontrolirano ili namjerno mokriti u gaćice i čini se kao da su izgubili naučene vještine koje su već u svom razvoju naučili. Tako mogu ponovno tražiti mamu „daj malo sike“, počnu tepati ili recimo, kao moja kćer, žele da ih mama hrani i odbijaju samostalno jesti. Razlog je to što veliki svijet zna ponekad biti preplavljujući i prestrašan da bi se s njim borili i to je signal nama roditeljima da im je teško.
Glavni razlog roditeljske brige bude hoće li to sad tako ostati i do kada, ali zapravo nema razloga za brigu. Sve što su oni do sada naučili nije izgubljeno i potrebno im je malo vremena da se prilagode novoj situaciji, puno razumijevanja i utjehe da prevladaju taj stresan period i nauče se nositi sa svojim emocijama. Okidači za ovakva ponašanja su najčešće nekakve situacije koje mijenjaju dječju rutinu i mijenjaju njihov mali svijet poput bolesti, smrti u obitelji, razvoda ili obiteljskih konfliktnih situacija, preseljenja, čak i sretnih događaja poput trudnoće ili rođenja novog člana obitelji, ali i neke promjene za koje možda i ne pretpostavljate da će im teško pasti, ali njima puno znače poput odlaska omiljene tete iz jaslica ili vrtića.
Što možemo mi kao roditelji? Koliko god mi to željeli, ne možemo ih zaštiti od svega što život nosi, ali možemo im pomoći da lakše prebrode za njih, a možda i nas težak period.
Nećete ih razmaziti ako pokažete da vidite da im je teško i bitno je to na glas reći poput „Vidim da ti je žao jer nema bake. I ja sam jako tužna zbog toga“. Ako je recimo vašem djetetu teško otkad mu se rodio braco ili seka, prisjetite se kako je vama u istoj situaciji. Možete mu reći „I ja sam bila velika seka. Kad se rodila moja seka, jako mi je išla na živce jer je stalno plakala i mama je stalno nosila i ljubila nju. Ali onda je ona narasla, pa smo se zajedno igrale, vozile na biciklu i sad se super slažemo iako mi i dalje nekad ide na živce“.
Provedite što više „kvalitetnog“ vremena s djetetom i to samo s njim, bez nove brace ili seke, a kako bi se osjećao kao da nije izgubio svoju mamu i dalje s mamom ponekad ode u parkić, kazalište ili kod bake na palačinke. Možda je vrijeme za još više zagrljaja, pusa ili nošenja. Ponuditi moguća rješenja, primjerice u situaciji gdje je dijete ponovno počelo mokriti u gaćice nakon preseljenja, donijeti mu istu tutu koju je imao i prije, donijeti u kupaonicu njegove poznate igračke kako bi novi prostor izgledao poznatije i manje strašno. Nemojte mu se izrugivati i prozivati ga da je mala beba, regresija je njegov način kako da sam sebe utješi. Ni vi kad vam je teško na poslu ne jedete samo posni sir i artičoke nego se ponekad utješite čokoladom. Ovo nije baš isto tako, ali je slično.
Imati razumijevanja i pružiti utjehu, ne znači da ćete odustati od onog što je dijete već usvojilo i stoga je bitno da objasnite djetetu što od njega očekujete. Tuta će ga i dalje čekati, odlazak na wc samostalno je neminovan, svaka prepreka je tu da ih skupa svladate, a ne da odustanemo putem. Kad se dijete prilagodi novonastaloj situaciji, a to će biti prije nego vi očekujete, pokazat će vam sve ono što je dosad naučilo, pa naizgled zaboravilo, ali i puno više. S tim da će naučiti još jednu lekciju putem – a to da je mama tu uvijek uz njega kad mu je teško. Ta lekcija je ipak neprocjenjiva.
