Ovo je jedna od onih „drugačijih“ i neobičnih priča. Naime, ja sam osoba s invaliditetom od svog rođenja. Krećem se uz pomoć dvije štake. Kao takva sam kroz život nailazila na brojne predrasude i „sažaljenja“. Unatoč tome sam uvijek težila „normalnom“ i tipičnom životu bez da invaliditet bude ono što će odrediti kako će moj život izgledati. Tako sam u jednom izlasku kao i svaka tipična djevojka upoznala divnog dečka koji je danas moj suprug – on nije osoba s invaliditetom. Iako ljudi imaju predrasude da osobe s invaliditetom mogu biti samo s osobama sličnim sebi.
Dan kad smo saznali da čekamo bebu, za nas oboje je bio ŠOK, pozitivan šok. Sjećam se onih milijun upitnika iznad glave “kako ću ja to? “, “je li majčinstvo za mene s obzirom na ovo moje stanje? “, “na koliko ću predrasuda i pogleda naići? “.
Kada se rodio naš dječak, bila sam presretna. Uz pomoć mog supruga prostor i uvjete prilagodila sam svojim potrebama, našla način za svaki aspekt brige oko bebe, te sve uspješno odradila na svoj način.
Prije dolaska bebe sam se jako puno informirala, čitala, istraživala po raznim Facebook grupama, Instagramu te pratila Supermame portal. U moru informacija, upamtila sam one meni najbitnije tako da nije bilo nekih iznenađenja. Ono što je važno – pratila sam svoju majčinsku intuiciju. Moj dječak me je “pratio” u tome, navikao se na “moj način”. Iako ga ne mogu nositi i hodati s njim, on bi se umirio dok bih ga ljuljala u naručju, vozala u kolicima i slično. Niti danas, kada ima 17 mjeseci, od mene ne traži da ga nosim, imamo svoj način smirivanja, a kad mu je potrebno nošenje, to radi tata.
On je divan i u potpunosti zdrav dječak (nisu sva stanja i bolesti nasljedne). Ukoliko postoji još neka žena koja se nalazi u mojoj situaciji, želi dijete, ali se boji, uz odgovarajućeg partnera koji će ti pomoći u svemu, odraditi sve ono što ti ne možeš, te ukoliko posjeduješ psihičku stabilnost koja je potrebna za odgoj djeteta samo naprijed! U današnje vrijeme postoje i razna pomagala koja možeš koristiti da si olakšaš. Ovaj članak pišem ne zato jer želim samu sebe prikazati kao nekog heroja i borca, niti želim izazvati divljenje ljudi, kao što se to obično događa kad su u pitanju osobe s nekom vrstom invaliditeta.
Upravo suprotno, želim majkama u mojoj ili nekoj sličnoj situaciji pomoći da se riješe bar jednog “upitnika” iznad glave. Možemo li mi to? Naravno da možemo. Dijete ne vidi naše nedostatke.
Njemu smo mi najdraža osoba na svijetu neovisno o našim fizičkim nedostacima. Bitno je da dijete ima svu našu ljubav i da mu osiguramo sretno djetinjstvo, a ono će nam tokom svog odrastanja tu ljubav uzvratiti na milijun načina.
