život u inozemstvu

mame otkrile sve prednosti i nedostatke života u inozemstvu s djecom

život u inozemstvu
unsplash.com

Život u inozemstvu s djecom daleko od obitelji.

Odluka o preseljenju u inozemstvu svakako je jedna od težih životnih odluka za donijeti, za koju se odlučuje sve više obitelji. Upitale smo četiri mame koji su prednosti i nedostaci života izvan domovine i kako su se njihova djeca prilagodila na okolinu i jezik.

Život u Njemačkoj, srce u rodnom gradu – Ines, Stuttgart

“Mi smo bili dio prvog vala iseljenika, 2014. kad je naglo krenulo. Hrvatska tada još nije bila dio EU, tako da smo imali dosta papirologije za obaviti. Muž je otišao prvi, “pripremiti teren”. Bili smo mladi bračni par, oboje friško magistrirali, no nama to preseljenje nije palo teško. Težak dio je bio postati cijeli svijet našem 15-mjesečnom sinu, koji je do tada imao cijelo “selo” oko sebe. Prvo dijete u obitelji, obožavan od strane svih susjeda, posebice baki i djedova. Kraj svekra, mi drugi ne postojimo. Njihova veza je od prve sekunde nešto najsnažnije u našem mikrokozmosu.

Prvih mjesec dana je bio horor, blago rečeno. Nismo imali Internet, ja niti mobitel, a on je samo htio vidjeti djeda. Tih mjesec dana je nama trebalo da se smjestimo, koliko toliko, a kada je to bilo gotovo, počeli smo istraživati okolicu, i tu je malo popustila njegova tuga. Jezik je učio u hodu, na kasi, s prolaznicima koji su redovito zapažali njegove savršene lokne i bistro plave oči. Paralelno je učio engleski, jer su nam prijatelji bili tog govornog područja. Jezik mu nikada nije predstavljao problem, to mu je jaka strana. Do pune 2 godine je komunicirao isključivo s odraslim ljudima, jedva ponekim djetetom u parku, tako da smo se trudili stalno biti vani, kako bi imao priliku biti kraj vršnjaka što je češće moguće.

S točno 2.6 god napokon dobivamo mjesto u vrtiću, i tu kreće prava adaptacija. U tri dana se prilagodio, a nakon mjesec dana je već bez posebnih poteškoća pričao na njemačkom s vršnjacima. Uvijek je birao zreliju djecu za igru, i prijateljstva je shvaćao ozbiljno. Napravili smo kardinalnu grešku. Koristili smo fleksibilnost vrtića da bi išli u Hrvatsku. Znali smo ostati i po mjesec, dva, tri. Svaki put bi iznova imali prilagodbu kad bi se vratili, jer mu je to jako teško padalo… Kad vratim film, teže su mu padali povratci, nego prvi dani vrtića. Navikao bi se na blizinu bližnjih, ritam ljeta, a vratio u užurban ritam s pravilima.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Strollerica Ines (@strollerica)

“Nisam radila upravo zbog njega, jer sam osjećala da mu trebam full-time, a ne dadilja (koja bi morala uskočiti da smo krenuli drugim putem). Nakon nešto manje od 2 godine po preseljenju u Njemačku, smo promijenili naselje. Osjećaj nam je svima bio kao da smo promijenili sve iznova. Zovemo ga Junak. Jer je sve podnio stojećki, junačkog srca. Dijete od tada 3 godine nam je reklo “nema eze ako ima dugi lutić, bit ću dobal”. Uvijek je bio jači od nas. Nismo mijenjali vrtić, jer mu je već previše promjena bilo servirano, već smo ga vozili 20 min u jednom smjeru, svaki dan.

Sa školom su došli novi problemi. Upravo zbog toga što nismo mijenjali vrtić, nije poznavao nikoga iz razreda. Najbolji prijatelji su krenuli zajedno u školu u starom naselju. Brzo se prilagodio, ali je tu naglo odrastao. Točno se vidjelo koliko je toga na njegovim leđima. Srećom, ima predivnu učiteljicu, i razred koji je složan, pa je ispalo sve daleko bolje no očekivano!

Tu smo sada skoro 7 godina, on priča njemački savršeno, drugi razred već ide, ima društvo, prekrasan krug prijatelja imamo. Ali ako njega pitate, odmor je samo tamo gdje je djed. Njegovo srce je ostalo u rodnom gradu, Rijeci.

Primijetili smo da djeci općenito teško padne kada netko od obitelji dođe na duže vrijeme. Naviknu se, nemaju predodžbu o vremenu, to im bude kao slatkiš u 23h – emocionalno gledano. Tako da imamo pravilo da se i za vrijeme posjete naše rutine ne smiju mijenjati, jer dosta dugo kasnije “popravljamo” te oproštaje.

Mislim da je kroz preseljenje razvio jako visoku razinu empatije. Nebrojeno sati smo proveli u razgovorima o osjećajima, mogućnostima i željama. Njegova adaptacija je bila apsolutno na emocionalnom nivou, ostali parametri – pravila, jezik, kultura, to nikada nije bilo sporno.

Ne znam šta će budućnost donijeti. Hoće li on htjeti ostati tu, ili se vratiti, ili svi. Vidim na drugo dvoje djece, koji su rođeni ovdje, da ne dijele taj osjećaj pripadnosti, niti euforiju koju sam spomen Rijeke izaziva u Junaku. Ostaje nam da saznamo!”

 

Prijateljstva s djecom iz cijeloga svijeta i učenje jezika kao prednost života vani – Snježana, Pijnacker (Nizozemska)

“Preseljenje je donekle stresno, pogotovo u doba korone. Naime, djeca preseljenje doživljavaju potpuno drugačije nego mi odrasli. Uvjerila sam se u to i sama kada smo muž i ja odlučili s naše četvero djece preseliti u Nizozemsku.

Euforija i očekivanja kod mog mlađeg sina (11 godina) su nažalost prerasle u anksioznost i razočaranje nekoliko tjedana nakon preseljenja. S time se trenutno suočavamo kroz duge razgovore, a i zatražili smo i pomoć naše liječnice ovdje. On je u Zagrebu nakon prvog potresa u ožujku, a u kombinaciji s koronom i online nastavom, pokazao nekoliko napadaja panike. Tješio se tada sam, a i nas, da će preseljenje biti rješenje za sve probleme. Nažalost, očekivanja koje je imao, nisu nimalo u srazmjeru stvarnog stanja, a većinu nažalost možemo prepisati lockdownu. Kreativno dijete koje je imalo nekoliko izvanškolskih aktivnosti, sada ne može ići ni na jednu, jer su sve koje se odvijaju u zatvorenim prostorima, otkazane do daljnjeg. No, vjerujem da bi isti problemi bili prisutni, ako ne i izraženiji i da smo ostali, ako uzmemo i situaciju s ponovnim potresima.

Stariji sin, naše najstarije dijete koje ima 13 godina, nije bio previše optimističan na spomen odlaska na drugi kraj Europe. No, nekako smo i očekivali da će on pružiti određen otpor, jer je jednom nogom dobrano ušao u pubertet. On je pak, iznenadio svojim pozitivnim stavom i apsolutno nadišao naša očekivanja. On se prilagodio vrlo brzo. Sada kada ga gledam, doima se kao dijete koje ovdje živi godinama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Snjezana Klikic (@snjezanaklikic)

Kćeri od 4 godine (tada još 3g) i 6 godina su bile poprilično uzbuđene, iako vjerujem manje svjesne što preseljenje znači. Gabriela je navršila 6 godina i ovdje je krenula u tzv. group 3. Rekla bih da je to nešto kao 1. razred u Hrvatskoj, ali sa značajnim razlikama u pristupu učenja. Prva 2 tjedna škole, a kojoj se radovala, bila su poprilično teška. Teška za nju, ali i nas roditelje, kada smo je gledali uplakanu svako jutro. Njene divne učiteljice su nas tješile da je takva reakcija sasvim normalna, jer nepoznavanje jezika zna biti jako stresno. Također su nas uvjeravale da će to proći kroz 2-3 tjedna, a tako je doista i bilo. Nakon tog razdoblja, Gabriela je s osmjehom odlazila u školu i upoznala divne prijatelje. Sada ima prijatelja doslovno u svakoj ulici u susjedstvu, te ona i njena sestra iskorištavaju svaki slobodan trenutak u igri. Ovdje se izlazi po svim vremenskim prilikama.

Nakon gotovo 6 mjeseci, koliko je prošlo od preseljenja, mogu reći da smo jako zadovoljni. Život je ovdje mirniji, ljudi su opušteniji. Djeca se privikavaju očekivano i dobro. Iako nam fali obitelj, bake i djedovi, svakodnevno se čujemo s njima i tako prevladavamo povremene emocionalne krize. Svako toliko pitamo djecu kako se osjećaju ovdje i bi li se vratili živjeti u Zagreb. Odgovor je ne, ovdje im je lijepo.

Jezik se uči polako, a našli smo i divnu učiteljicu koja nam daje online satove nizozemskog. To nam uvelike pomaže tijekom ovog perioda online nastave. Jezik je neobičan, ali meni se osobno sviđa. Djeca su u ovih nepunih 6 mjeseci usavršila engleski jezik, koji im je slamka spasa dok ne usavrše nizozemski. Doista me raduje pomisao da će djeca ubrzo naučiti nizozemski i usavršiti engleski, sto će im jednog dana biti od velike koristi.

Također, multinacionalna i multikulturalna sredina, iako živimo u manjem gradu, omogućila im je divna prijateljstva s djecom iz cijelog svijeta. Ovdje se svi druže bez predrasuda, a djeca su djeca, bez obzira na boju koze ili jezik koji govor. Ono što je definitivno najljepše u čitavom ovom procesu, je činjenica da smo zajedno više nego prije. Djeca su međusobno povezanija, ali i samostalnija u nekim svakodnevnim obvezama. Je li to zbog nedostatka povremenog baka i deda servisa, lockdowna, novog okruženja ili kombinacija svega navedenog, teško je reći. Bitno je da je ishod povoljan za sve nas.

Još jedna činjenica koja mene veseli, poruke su poznanika, bivših kolega s fakulteta, prijatelja, koji su dobili poticaj da aktivnije razmisle o dugo željenom preseljenju. Skeptično očekuju negativna iskustva, no realna, a ipak pozitivna, za njih su, kako kažu, vjetar u leđa. Nije mi cilj propagirati iseljavanje mladih iz Hrvatske, već ohrabriti roditelje koji imaju i više djece, da je takav pothvat itekako moguć. Jednostavan nije, ali uz pozitivan stav i pripremu, nije nedostižan. Vjerujem, uz odsustvo pandemije, još mnogo jednostavniji i manje stresan.”

Preseljenje u inozemstvo najbolja je odluka koju smo donijeli – Maja, Köln

“Kad smo preselili, Morana je imala 2,5 godine. Dovoljno velika da zna koliko voli svoju baku i vrtić i Hrvatsku, a opet dovoljna mala da se asimilira za čas. Istina, imali smo etape plakanja i nedostajanja, ali smo na početku i jako često letjeli kući (svaka 2-3 mjeseca) tako da je nedostajanje bilo zaista minimalno. Svaki put bi jedva dočekala ići, a onda se jedva čekala vratiti jer su je ovdje u Njemačkoj čekali prijatelji, vrtić, tata i njena soba. I to je zaista funkcioniralo.

Ima talent za jezike tako da je već s 4 godine tečno pričala tri jezika, a i sada nam znaju reći da ne mogu vjerovati da joj njemački nije prvi kad ju čuju. Ona sve to shvaća kao veliki kompliment i jako je ponosna na svoje znanje.

Ipak, zadnjih 18 mjeseci prolazimo ozbiljniju krizu – osim što je izgubila baku, prorijedili su se i naši odlasci (zbog redovnog posla i škole), a onda je na sve to došla i pandemija. I zaista joj teško pada razdvojenost od cijele obitelji.

Iako i sada, ako ju pitate, ona će vam reći da jednako voli Hrvatsku i Njemačku i ne zna koja je bolja. Ona zaista ima dvije domovine i to je divno: jednu domovinu za život, a drugu za godišnji odmor ispunjen obiteljskom ljubavlju.

Vjerujem da je ovo preseljenje najbolja odluka koju smo donijeli i ona će biti svjesna mogućnosti kako bude rasla. Ali isto tako, ona je već sada otvorena liberalna djevojčica koja različitosti gleda kao nešto najpozitivnije i najljepše na svijetu i ja se nadam da će joj svijet pokazivati baš tu svoju stranu najviše.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli #misusovo 🍭 (@maja_marich)

Prilagodba na život u inozemstvu teža je odraslima nego djeci – Spomenka, München

“Luna je dijete koje, vjerujem, u svom šestogodišnjem životu ima više kilometara pređenih nego mnogi ljudi za cijeli život. Kada je imala samo 4 mjeseca preselili smo se u Trst, vozili smo se autom, avionom i za tih njenih godinu dana promijenili 3 stana, tako da njoj sama selidba u Njemačku nije bila uopće neobična. Jednostavno mislim da joj je, tako malenoj, bilo važno da smo nas dvoje tu, tako da joj promjena boravišta nije mnogo značila. Međutim sa odrastanjem i sazrijevanjem ona je počela shvaćati da mi živimo ovdje, a baka, djed, bratići, sestrične i tetke žive u Srbiji. Njoj je Srbija asocijacija na beskrajnu ljubav kojom je tamo okružena i čini mi se da joj ti rastanci sve teže padaju. Evo baš, prije par dana, pred naš put u Njemačku, rastajali smo se sa sestrama od tete i ona je baš gorko plakala uz sva ona pitanja na koja jedan roditelj ne može dati lak odgovor – zašto SAMO mi živimo u Njemačkoj, zašto ne možemo živjeti u Beogradu, zašto oni ne mogu živjeti kod nas? Tako da vjerujem da nam nailazi jedan zahtjevniji period gdje ćemo morati malo više objašnjavati zbog čega su svi daleko – dok ne odraste dovoljno da razumije da smo u Njemačkoj željeli malo sigurniju budućnost od one koju im može pružiti Balkan. Jedna velika prednost i zahvalnost ide video pozivima koji ipak donekle, trenutno, ublažavaju tu njenu tugu. Međutim, vjerujem da, trenutno, tome doprinosi i korona, jer ne idu u vrtić i ne viđaju redovno prijatelje, pa je možda taj osjećaj usamljenosti, po povratku iz Srbije, malo izraženiji nego inače.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Spomenka I Expat family (@ourlifeingermany)

Što se vrtića tiče, Luna je imala oko godinu i pol kada samo se preselili za Njemačku, ali obzirom da sam ja bila trudna s Lukom, prvih godinu i pol dana boravka u Njemačkoj sam ih oboje čuvala kod kuće.   Tako da je Luna krenula ovdje u vrtić tek s pune 3 godine bez riječi znanja njemačkog jezika.

Rekla bih da je njen polazak u vrtić bio stresniji meni nego njoj, jer sama pomisao na to da boravi negdje gdje ne razumije apsolutno nijednu riječ i gdje ne može reći je li gladna ili joj se spava, je u meni izazivala paniku i vrlo se često pitam kako je tih 5-6 sati boravka tamo, u početku izgledalo u njenoj glavi – je li bila i koliko je bila uplašena, je li joj bilo ok… Mislim da joj nije bilo nimalo lako. Međutim obzirom da je München grad koji poslije Nijemaca ima najveći broj ljudi sa ex Yu prostora, tako je i Luna imala sreće da ima jednu odgajateljicu i jednu kuharicu i nekoliko prijatelja koji je razumiju, pa smo taj period do učenja jezika lakše prebrodili. Međutim, dojam koji sam stekla, je taj da djeci ta prilagodba ide mnogo lakše nego nama odraslima. Oni jednostavno imaju prijatelje, igraju se i ne treba im jezik za to. A vremenom uz igru, usvajaju jezik bez ikakvih poteškoća. Oni ne razmišljaju o redu riječi ili padežima, oni jednostavno pričaju. I Luna je doslovno u prvih 6 mjeseci boravka u vrtiću, već tečno govorila jezik. Naravno sada je taj jezik na mnogo višem nivou i neusporedivo bolji od mog znanja njemačkog! Također, ona dugo nije uopće razumjela da priča dva potpuno različita jezika i nije znala da mi prevede konkretnu riječ već na moje pitanje šta neka njemačka riječ znači, dobivala sam deskriptivno objašnjenje na srpskom jeziku. E sada je već naravno situacija drugačija. Međutim i u vrtićima se dosta vodi računa o tome, pa se dvojezičnoj deci već u predškolskom uvode dodatni satovi njemačkog jezika, koji se po potrebi nastavljaju u prvom razredu osnovne škole.

Iskreno mislim da što su djeca mlađa da im ta adaptacija i selidba mnogo lakše padaju nego starijoj deci. Luka je krenuo u vrtić sa godinu dana i on je jednostavno počeo pričati oba jezika istovremeno. Luna je tečno govorila srpski, a morala je boraviti u vrtiću po 5-6 sati gdje ne razumije ništa, ali je opet brzo usvojila njemački jezik. Vjerujem da je djeci, koja se recimo presele u školskoj dobi, još teže jer pored toga što moraju naučiti brzo jezik, mijenjaju sredinu, ostavljaju stare, a stječu nove prijatelje, a uz sve to moraju nadoknaditi gradivo u školi. To je jedan od razloga zbog kog se zaista divim našoj deci – kako se brzo snađu, kako usvajaju jezik i kako su veliki borci.

Ako pričamo o prednostima, rekla bih da se ovdje djeca mnogo ranije osamostaljuju nego na Balkanu –  sami se hrane, sami se oblače, zatim već s godinu dana počinju voziti bicikl za ravnotežu, romobile i do polaska u školu su toliko sigurni da sami idu biciklima do škole (doduše to je i do sigurnosti samog grada). Također, ovdje se djeca igraju vani bez obzira na vremenske uvjete i jednostavno su naviknuti da im vremenske prilike nisu prepreka za izlazak van. Jedna od većih prednosti je sigurno i jezik koji priča kao materinji i koji će joj bezobzira na to gdje ćemo nekad živjeti, ostati kao jedna od najvećih vrijednosti u životu, zatim ljubav prema svim godišnjim dobima i želja da voze bicikle i romobile i po lijepom vremenu ali i snijegu i kiši. To je nešto što je mojoj balkanskoj glavi još uvijek teško prihvatiti.

Kao nedostatak bih možda navela manjak empatije među roditeljima i odgajateljima i među djecom. Ali to je tako u kulturi Bavarske, ta hladnoća i ,,svako za sebe,, princip. Dok je Luna bila manja ja sam se zaista dosta raspitivala u vrtiću o njenom napretku, ponašanju – ali nisam baš često dobivala neke konkretne odgovore i često su se čudili zašto se ja toliko brinem jer se generalno sva djeca snalaze. I zaista jedan od najvećih problema, konkretno u München-u, je dobivanje vrtića, i njegova cijena. Mjesto u vrtiću je zaista teško dobiti, posebno ako jedan od roditelja ne radi (a pritom ne možeš ni naći posao dok dijete ne krene u vrtić i to je zaista jedan začarani krug).

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Spomenka I Expat family (@ourlifeingermany)

Ako sagledam sve prednosti i mane ovog našeg iseljeničkog života – rekla bih da će im u životu puno značiti sva ta snalažljivost koju su morali upotrijebiti kako bi pronašli svoje mjesto pod Suncem u zemlji koja nije njihova, nove prijatelje na nepoznatom jeziku, i taj jezik koji su od malena naučili kao svoj. Što su se tako mali susreli s drugačijom kulturom, vjerom, nacionalnostima i što im je to sve normalno i prihvatljivo. Mislim da će im to donijeti veliku širinu u razmišljanju u životu i mnogo toga vrijednog.

A ako pričamo o nedostatcima to je onda sigurno nedostajanje najbližih ljudi, ali opet, mi smo zaista relativno blizu – ništa što sat i pol leta avionom ne može da riješi.
Oni zaista vole Njemačku i vrtić i svoje prijatelje, a vjerujem da će s vremenom nekako i shvatiti tu našu odluku da žive daleko od ljudi koje najviše vole.”

MAJČINSTVO DALEKO OD DOMA I OBITELJI – SUPERMAME