učenje

učenje ne počinje ulaskom u školu

učenje
pexels.com

Postoje trenutci u životu u kojem ti se sve što znaš i jesi okrene naglavačke. Postoje trenutci koji ti se toliko urežu u svaku poru da se više nikada ne možeš vratiti na ono što je bilo ili što si ti mislio da je sastavni dio tebe. Za mene, kojoj se cijeli život više-manje vrti oko učenja i podučavanja, bio je to trenutak u kojem sam shvatila da učenje i podučavanje nisu isto.

učenje i podučavanje nisu isto

Možda je nekima to vrlo očita činjenica, ali dopustite mi trenutak da objasnim zašto je meni trebalo oko 35 godina da dođem do te spoznaje.

Prvo: uvjerili su me da učiti ne možeš bez ići u školu i da se vrata znanja otvaraju u trenutku kada uđeš u tu mističnu ustanovu s xx godina. Ja sam odrasla okružena ljudima, nisam išla u vrtić i cijeli se moj život do škole svodio na bake, strine, stričeve, djecu iz ulice i moj vlastiti svijet mašte kojeg se danas sa čežnjom prisjećam. Ja sam ratno dijete i kao takvo krenula sam u školu sa 7,5 godina. Uvijek sam bila najstarija u razredu, ali se nikada nisam takvom osjećala.

Ali vjerovala sam slijepo u ono što su mi govorili: kada kreneš u školu, naučit ćeš sve što ti je potrebno.

Ova ja danas pitala bi kako su znali što će mi biti potrebno i kako su mogli biti sigurni da ću sve to naučiti?

Da sam znala i mogla samostalno razmišljati tada možda bih postavljala pitanja i bunila se protiv unaprijed smišljenih odgovora od strane autoriteta, ali naučila sam spustiti glavu i s vremenom vjerovati u ono što su govorili.

Učiti, gurati, nastavljati i završiti započeto obrazovanje bilo je i dar i kazna u isto vrijeme. Za ovu mene jedan veliki dio tereta kojega se učim osloboditi kako bih mogla pronaći iskonsku sebe – onu koja zna i vjeruje u sve to što jest.

trenutak spoznaje

Ja koja sam završila za profesoricu hrvatskog jezika, pa onda i danskog i engleskog pa još nadodala staž i doškolovala se za danski kao drugi strani jezik, ja koja sam učila i podučavala, bila strastvena, motivirana, zaljubljena u knjige i znanje, za mene je autoritet učitelja bio alfa i omega učenja.

No ulazeći u vode homeschoolinga i još više unschoolinga susrela sam se s tezom kako možeš imati inspirativnog, strastvenog, zanimljivog i motiviranog učitelja koji će stajati na trepavicama i činiti sve da svoje učenike nauči ono u što i sam vjeruje da je važno, ali do trenutka u kojem pojedinac sam nije spreman naučiti, učenje se neće dogoditi. Drugim riječima učenje je osobni proces koji se događa u svakom od nas kada smo za njega spremni, ili još jednostavnije: nitko drugi te neće ništa naučiti dok to sam ne naučiš. Da, drugi mogu pokazati, objasniti, potkrijepiti primjerima, mogu biti inspirativni, mogu ti približiti i pojednostaviti znanje, ali sve je to uzalud ako sam nisi motiviran da ga usvojiš. Znači li to da nam učitelji, treneri, podučavatelji nisu potrebni? Ne, ni najmanje. Ali znači li to, u konačnici kada se sve zbroji i oduzme, da smo samo mi uvijek odgovorni za vlastito učenje?

učenje ne počinje ulaskom u školu

Znate, trebalo mi je preko 30 godina i troje djece da shvatim da učenje ne počinje ulaskom u školu, djeca uče prirodno, instinktivno od prvog trenutka. Djeca uče ono što im treba za preživljavanje, život, ugodu… Uče puzati, hodati, govoriti, uče se penjati, zviždati, stajati na rukama…stalno i do kraja života – bez ili uz školu.

Zvali su me idiotom za jezike, govorili mi kako sam antitalenat, a danas ih znam nekoliko na višem nivou nego svi oni zajedno koji su me uvjeravali da trebam odustati. Nisam ih naučila zbog njih ili u prkos njima, nego zato jer sam za to bila spremna i još važnije motivirana. Mnogi bi se složili da je danski jedan od težih jezika, meni je za njega trebalo trećinu vremena kojeg prosječni stranac potroši na školu i usavršavanje. Danski me je motivirao da naučim hrvatsku gramatiku na razini koju mi cjelokupni hrvatski školski sustav nije mogao ponuditi, samo zato jer mi je u trenutku kada sam je naučila, trebala kako bih bolje razumjela dansku i englesku gramatiku.

Gledam jučer svoju srednju kćer kako već drugi dan za redom odlučno vježba stajanje na rukama. Gledam upornost i odlučnost, tijelo koje već dvjesto puta za redom radi istu radnju i u trenutku kada joj to polazi za rukom vidim u očima taj zanos, tu iskru spoznaje kako je sama zaslužna za rezultat vlastitog truda i onda u drugom trenutku kako je taj užitak vlastitog uspjeha gura da nastavi dalje.

To je smisao i svrha učenja.

To je ono u što ja vjerujem i što ne želim da moja djeca ikada izgube.

nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci

Kada čujem kako za homeschooling treba imati znanje, treba imati neki ekstra talent i neku super snagu, ne mogu da se ne podsmjehnem svaki puta.

Znam točno na što se misli jer sam i sama stajala u tome: «Kako da ja, Ivana, budem učiteljica vlastitoj djeci?».

Smijala sam se pomisli da ostanem s njima doma duže od nekoliko dana. Mislila sam da se ljudi rađaju s tom moći gdje su sposobni u svakom trenutku biti super raspoloženi, inspirativni i zabavni vlastitoj djeci pa s njima na podu provode sate i dane igrajući se beskonačno inovativne igre. Mislila sam da oni koji školuju vlastitu djecu imaju neki ekstra gen namijenjen za motivaciju, usmjeravanje, vođenje, usavršavanje znanja. Mislila sam da ja definitivno nisam ta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@mamaanavi)

Možda i nisam. Sigurno ne mogu provoditi sate na podu igrajući se, sigurno ne mogu uvijek naći poučne i zabavne sadržaje, često mi se dogodi da ni sama nemam motivaciju ni želju nešto započinjati ili u tome sudjelovati.

Ali znate što, otkrit ću vam još jednu tajnu homeschoolinga: nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci, ali svi mi na neki način to postanemo htjeli to ili ne, išla naša djeca u školu ili učila od kuće. Jer ono što je za učenja apsolutno najvažnije nismo mi-učitelji, nego oni koji uče. I kada shvatimo da im u tome samo možemo biti od pomoći i podrške, odjednom nije više važno jesmo li stvarno završili profesorske fakultete i koliko staža imamo podučavajući druge.

Uostalom tko poznaje našu djecu bolje od nas samih?

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.