adaptacija na vrtić

koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić

adaptacija na vrtić
pexels.com

Adaptacija na vrtić stresan je period, kako za dijete, tako i za roditelje. Kako prebroditi taj izazovan period pročitajte u tekstu mame Maje.

Drage moje mame i tate, možda ovo nije sada toliko aktualna tema, no, mislim da bi moje iskustvo moglo dobro doći bez obzira sto se vaše dijete trenutno ne adaptira na vrtić.

Ja sam svoje dijete pokušala dati u jaslice s tek napunjenih godinu dana, pri tome moram naglasiti da on u tom trenutku još nije bio prohodao, još uvijek je dojio i slabo je jeo ostalu hranu. No, ja sam u toj fazi po prvi puta ušla u privatne vode i mislila sam da će jaslice biti dobro rješenje za mene i njega, pogotovo uzeći u obzir iskustva drugih mama koje su mi govorile kako je najbolji potez bio što su dijete odmah dale u jaslice, da se tako mali puno lakše priviknu. Napominjem da je savjet pedijatrice bio  – ako baš nemate drugog izbora, onda ga dajte – ovo naravno u zdravstvenom smislu.

Da ne duljim puno o jaslicama, već samo da kažem da tada nisam bila spremna ja, a još manje moje dijete. Plakao je cijelo vrijeme boravka tamo, konstantno bio bolestan, u komadu po mjesec dana, pa onda 10 dana proljeva bez razloga, svi nalazi stolice bili uredni i slično tome. Naravno, znate činjenicu da bez obzira što dijete ne ide, vi vrtić morate plaćati i još ne možete biti na radnom mjestu. Za mene tada, koja je kao što već rekoh tek ulazila u privatni posao, živi pakao.

Tu je jaslicama bio kraj, mi smo se snalazili na druge načine i ajde, to smo nekako zaboravili. Kako mu se bližio treći rođendan, odlučili smo da bi bilo dobro pokušati ponovo s vrtićem jer sada je već velik, imunološki koliko toliko zreo, doma mu je već postalo dosadno, a i meni je iskreno trebalo više nego ikad to vrijeme za sebe i posao.

Odradila sam sve pripremne radnje prije polaska, preglede, cijepljenja, razgovore s tetama i slično. Njega smo pripremali koliko se to moglo, šetali kraj vrtića, pričali o njemu itd. I došao je dan polaska, malo nakon trećeg rođendana. Ono što je vrlo bitno da povedete računa, i ako je to moguće, je da dijete u vrtić vodi psihički stabilniji roditelj koji se tamo neće raspasti kad ga ostavi, što je kod nas bio tata, a ne ja. Ja sam se naravno raspala doma, dok sam ga ujutro spremala, pozdravljala, pa i tamo kad sam došla po njega. Mislim, svakako je normalno da to preživljavate na taj način, ali nikako ne pred djetetom, jer moje dijete je to sve osjetilo i onda se ono raspadalo odnosno plakalo u vrtiću. Plakao je tamo, plakao je doma kad bi se sjetio da mora ići, pa se ujutro ne bi htio spremiti, krenuti i slično, što je meni naravno bilo sve skupa još puno teže, uz redovne prehlade koje su u početku bile svaki tjedan koji je proveo u vrtiću.

Na rubu da odustanem od vrtića i od sve te agonije, jedno jutro me nazove teta i pita želim li doći na razgovor, jer su primijetile da sam u grču, bez obzira što ga ne vodim ja. Opet tu neku lošu energiju prenosim na njega, koju on onda ispoljava tamo plačem. Iako sam ja doma sve lijepo pričala o vrtiću, on je osjetio da tako ne mislim i da imam lošu energiju u tom pogledu, jer djeca jednostavno osjete, to im ne možete „fejkat“. Mislila sam si, nemam što izgubiti, idem obaviti taj razgovor pa ćemo vidjeti. Neću sada pisati naš cijeli razgovor, ali ću samo reći da mi se taj dan napravio onaj klik u glavi i da sam raščistila sama sa sobom. Jednostavno sam odlučila slušati savjete odgajatelja koji su školovani za to, promijenit tu svoju negativnu energiju u pozitivnu, pa ćemo vidjeti. Promjena na djetetu se osjetila, ali doslovno odmah idući dan. Spremio se ujutro bez problema i tamo bio bez suza.

Ja sam jedna od onih mama koja je znala govoriti, ma daj nema šanse da on jede sam, kad eto slikala ga teta kako jede sam. Pa onda nema šanse da on zaspi u 12h u vrtiću kad sam ga dosada uvijek ja uspavljivala, kad eto slike, on spava, sam u 12h. Da ne spominjem kako je postao puno samostalniji u smislu oblačenja, svlačenja i slično. Nije mi namjera pisati o napretku mog djeteta, već ukazati na važnost povjerenja u odgojno osoblje vrtića. Ja moram priznat da ga na početku nisam imala i da mi je bilo sto upitnika nad glavom i milijun poruka poslanih tetama. No, jednostavno sam s vremenom shvatila da je u dobrim rukama i da znaju što rade, da je to njihov posao, a moj posao je da imam povjerenja u njih, i dopustim im da rade ono za što su školovani.

Jedna mala anegdota je bila kada sam poslala teti poruku u kojoj sam napisala kako moje dijete za vrijeme boravka u vrtiću uopće ne piški i ne pije vodu. Na to sam od tete dobila pitanje – “a tko je Vama to rekao mama da on ne piški i ne pije vodu, mi sigurno nismo?!”. Moj posramljeni odgovor je bio – “pa dijete mi je reklo” –  dijete od 3 godine. Dakle, toliko o tome i o mom nepovjerenju i strahu da njemu tamo nije dobro i da ga muče žeđu.

Da zaključim s jednom aktualnom temom. Dakle, tokom onog jakog potresa djeca su baš spavala u vrtiću, a osoblje je bilo to koje je ostalo pribrano, koje ih je sve nježno i polako probudilo, obuklo u odjeću i nazvalo svakog roditelja ponaosob da dođe po svoje dijete. Zamislite sebe da tokom razornog potresa imate odgovornost nad 30ak tuđe djece, jezivo, jelda?

prljava tajna tete iz vrtića – SUPERMAME

 

Maja Leskovar
MAJA Magistra ekonomije koja je živjela dugi niz godina u Splitu, udala se i zadnje 4 godine živi u Križevcima. Obožava putovanja zato je i vlasnica putničke agencije. Teški hedonist, obožava fino papati, obožava sve moguće i nemoguće wellness tretmane. Voli jako čitati i učiti strane jezike od kojih aktivno priča engleski i njemački, te pasivno talijanski i španjolski. Zaljubljenica u komedije i smijeh. Klasa pesimist koja već par godina radi na svojoj duhovnoj dimenziji i tranziciji prema optimizmu i uživanju u sadašnjem trenutku.