Tri godine su prošle. Tri godine naše borbe. Neizvjesne, iscrpljujuće, pune pauza, pune nemira. Obećala sam si da ću jednoga dana pričati o tome, obećala sam si da ću sve staviti na papir. Žao mi je što nisam svaku misao dosad zapisivala, svaki osjećaj, svaki događaj. Toliko puta mi je došlo da se otvorim i zapišem, ali rekoh proći će. Najgluplja riječ za svaku situaciju. Da…proći će, ali baš zato. Ne želim da se zaboravi.
Lijepa karakteristika nas ljudi je da naša borbenost obuhvaća taj dio da, kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!” ili “Ma bitno da je prošlo!”. I tako u krug. Ali baš zato mislim da treba pričati, a ne potisnuti. Jer mi ljudi brzo se ponovo uzoholimo i zaboravimo. Odlučila sam djelomično ispričati svoju priču najviše zbog onih kojima će ona poslužiti jer su u sličnoj situaciji. Ne zato da bi “kukala” jer sam se “nakukala” ovih godina već zbog određenih crtica koje su meni pomogle u teškom periodu. To su detalji koji slijede…
Postoje različite grupe na društvenim mrežama za različitu problematiku. Jedna od njih je i jedna moja u kojoj sam morala ispričati svoju priču kako bi me prihvatili. Pitala sam za savjet vezano za postupak umjetne oplodnje (naša je dosta rijedak slučaj). Javilo se nekoliko žena s kratkim i šturim odgovorima koji su u suštini za moje pitanje dovoljni. Povezala sam se s jednom gospođom koja mi je doslovno bila joker zovi jer to nisu situacije o kojima možeš pitati prijateljicu, mamu ili samo šibnuti poruku u neku grupu.
Postojala je situacija vezana za našu drugu situaciju, a to je posvajanje. Sretneš i dogovoriš susrete s ljudima koji su posvojili i nekako sve ti sjedne. Čuješ izjave poput: “Ja imam tri mame: tetu koja me rodila, majku Božju i svoju mamu.” Takvi detalji su dovoljni.
Pročitaš knjigu koja te doslovno “nađe” na polici – “Moja kišna djevojčica” i dobiješ snagu.
Onako načuješ da jedna poznanica iz tvojih plesnih krugova ima sličnu problematiku pa izmijeniš s njom par virtualnih rečenica koje ti pomognu da shvatiš da ne ludiš i gubiš zdrav razum i da je to sve “normalno”.
Ovo su ukratko detalji koji su meni/nama pomogli. Naravno, puno je drugih situacija i bliskih ljudi koji su uvijek bili uz nas, ali to kasnije. Krećemo sa onim praktičnim. Želim pisanjem ovog teksta bar malo pomoći onima sa sličnim problemima.
život u dvoje
Suprug Pavo i ja vjenčali smo se 28. 08. 2015. Klasična bosansko/slavonska svadba na kojoj je bend prekrdašio vrijeme. Plesalo se i pjevalo do pola 8 što nije iznenađenje s obzirom da sam ja plesač i kineziolog (divlji prijatelji), a Pavo onako iz vesele familije i širokog klasično bosanskoga društva. Dobro, ni moja familija nije za odbacit. Poantu imate. Društven, veseli par koji samo hoda po svadbama, druženjima, plesovima, nogometima. Upoznali smo se kao animatori u Dugoj Uvali. Ja sam htjela odraditi praksu, a on je jednostavno trebao ljetni posao kao student. Oduvijek je imao “mota” za klince. Uglavnom, to me i privuklo. Zamislite samo prizor na plaži – oboje pošarani srčekima, svakojakim dječjim umjetničkim radovima po cijelom tijelu ili pak večernji disko gdje smo obučeni kao dvorske lude i skakućemo i izvodimo koreografije. Djeca uživaju, a mi još više…
Uglavnom, slijedi klasika: podstanarstvo i uživanje u našim stančićima. Jedan period gušta, njegovog nogometa i moga plesa ne želeći još proširiti obitelj. Naravno, uz razmišljanje da je ne želimo trenutno.
kreće naša borba
Došao je dan kada smo shvatili da je stiglo i to vrijeme, na suprugovo opće oduševljenje. Unutar godine dana slijedili su oni “bablji recepti”: noge u zrak, pišanje na trakice, ispijanje svakakvih čajeva, “izbjegavanje stresa” i vikend bježanja kako bi se “opustili”. Shvatili smo da nešto ne štima i krenuli na pretrage.
Naravno, žena ima tonu toga (brisevi, papa, hormoni itd….), a muškarci jednu pretragu tj. spermiogram. Pričam sada o prvoj fazi pretraga i savjetujemo oboje da prvo, ukoliko je moguće, muškarac odradi pretragu kako bi se isključili neki scenariji.
Taj period je bio pun zbunjenosti i neznanja jer može biti more toga, a mi smo se odlučili sve obavljati normalnim putem, a ne privatno pa je sve išlo sporije. Naravno, bez ikakvog srama potezali smo veze gdje smo mogli i ponovo bi to učinili jer u našem zdravstvu moraš glasno i borbeno.
Nakon otprilike godinu dana, došli smo do finalne dijagnoze koja je značila jedno: posvajanje ili jedna vrsta umjetne koja je rijetka i teška, ali u detalje ne želimo ulaziti zbog privatnosti i budućnosti.
E sada, ključna stvar je ne stati. Bilo nam je teško i veliki šok jer smo oboje pozitivci i vjernici i stvarno smo do zadnjeg vjerovali da se nešto može, ali nismo stali. Naglasila bih to jer na toj točki je često padanje tj. krene se linijom manjeg otpora: ”Izgleda da nam nije suđeno da budemo roditelji! “, “Što bude, bit će.”, “Imamo nećakinje, ostvarit ćemo se kroz njih.” itd.
prvi veliki korak – posvojenje
Mi smo odlučili da ne želimo čekati deset godina da se nešto dogodi, već smo odmah krenuli u akciju. Paralelno smo pokušavali na obje strane tj. ući u registar posvojitelja i bavili se mogućnostima umjetne.
Taj period je također trajao godinu dana. Upoznavanje s cijelim sustavom posvojenja je, naravno, pobio puno predrasuda i razmišljanja koja kolaju društvom. Ne moraš imati kućerinu i ogromne plaće da bi posvojio i ne, nema puno djece za posvajanje tj. ima, ali nažalost ili starije ili s određenim teškoćama ili puno braće i sestara zajedno. Mnogo djece je “zapelo” negdje između tj. za udomljenje su. Spomenula bih ovdje i tečaj za potencijalne posvojitelje koji je obavezan. Tada, kada smo to čuli, bili smo “ludi” jer nam je bilo dosta papirologije i mislili smo si zašto sada i to, ali se na kraju pokazalo kao jedno predivno iskustvo. Jest da ga je korona prekinula, ali odvela bih svakog budućeg roditelja na taj tečaj, a ne samo potencijalne posvojitelje. Nama kao budućim posvojiteljima je puno značio i “otvorio oči” za problematiku na koju nitko ne misli. Ti mališani trebaju poseban pristup, puni su trauma, a da ne pričamo o pozadini i obiteljskom stablu bolesti koje je nepotpuno i ne znaš kada i što će biti okidač za psihološke traume. Teško je sve to čuti, ali je nužno i potrebno za one koji se odluče za tako veliki korak. Kako su nam znali reći: “Ne tražimo mi vama dijete, već tom djetetu tražimo obitelj!”
tri točkice nakon umjetne oplodnje
Došao je i dan kad smo odlučili “probati” na umjetnu. Naravno, hrpa papirologije i bavljenje “nebitnim” sakupljanjima papira po gradu u vrijeme kada bi trebao biti smiren i stabilan. Ali isplatilo se jer uspjeli smo iz prve. Svjesna sam koliki je to blagoslov jer često se sjetim žena koje prolaze ili su prošle puno više hormona, stimulacija i svih tih procesa, a o psihi da ne govorim.
Prvi pregled kod ginekologa je nešto što će nam oboma biti urezano za cijeli život. Rečeno nam je da su vidljiva dva kružića. Ja sam već tada bila u deliriju jer jedno je nadati se da ćeš jednog dana imati bar jedno dijete, ali dvoje! Nekoliko sekundi iza vidjela se još jedna točkica. Ja to nisam doživjela…doktorica, ma svi zbunjeni. “Ne, pa to nije odbljesak, trećaaaaa beba!” Samo smo se čvrsto primili za ruku. To je bilo dovoljno.
Nešto zaista posebno. Sve je sjelo na svoje mjesto. Neizmjerna sreća, ne samo naša, već i naših najbližih. Uvijek vjeruješ u onu: “Sve će doći na svoje mjesto.” iako ti se to čini nekada toliko nedostižno, ali stvarno je. Taj isti tjedan smo ušli i u registar posvojitelja. Došli smo u CZS i objasnili situaciju, a oni su naravno plakali i veselili se zajedno s nama i nakon toga rekli: “Znači odustajete od posvajanja?” Rekli smo naravno da ne i da imamo želju i dalje, ali će ta želja morati pričekati neko vrijeme. Nadamo se da ćemo je i ostvariti.
Važno je spomenuti što je najteže u tom cijelom periodu, a to je okolina koja ti je istovremeno velika podrška, a ujedno se jako teško bilo nositi s njom. Suprug i ja smo veliki društvenjaci i često nije bila “opcija” izbivati s nekih fešti, a ponekad je to bilo toliko teško koliko god nas je stvarno veselila tuđa sreća, bilo krštenja, svadbe, rođenje djece ili rođendani.
Isto tako i ona poznata : “Svakome je njegov problem najveći.” Pa sam često slušala : “Joj zlo joj je jer je trudna!”, “ Ništa ne spavaju zbog bebe!”, “Joj kašlje i šmrca, moramo doktoru” Uvijek sam se pokušala poistovjetiti i razumjeti, ali ponekad je stvarno sve to bilo previše. Prošlo je i pojavit će se i kod mene slični “problemi” koje ću možda gledati iz druge perspektive. Ne samo ja već i moj suprug Pavo.
Dotaknut ću se i njega. Moje stijene, moga klauna, moje potpore uz koju se šlepam i pravim se jakom. Zanimljivo je koliku snagu on ima, što je sve izdržao i koliko je njegova vjera jaka. A mi!? Mi smo samo jači za sve što nas čeka, a čuti ćete i nastavak jer nam je te snage još trebalo i dobro da smo je imali. Nije to sve…
Završit ću ovaj dio priče s jednom crticom koja mi je dala snagu za dalje.
Nedjelja, Majčin dan. Pavo u sobi spava, a ja sam nam pripremila doručak. Dok ga čekam, vrtim taj Instagram i jecam. Svugdje samo fotke i slike mama i djece, a WhatsApp pun grupnih čestitki za Majčin dan. Naravno da sam obrisala suze, nazvala bake i mamu. Nailazi Pavo. Ja opet brišem suze i pravim se cool, a on samo priđe, da mi pusu u obraz i kaže “Jedva čekam slijedeću godinu kada ću ti moći reći: “Sretan Majčin dan”. Ta rečenica me spasila i suze su postale suvišne…
Izgleda da je stvarno znao. Naša ekipa stiže na svijet prije Majčinog dana.
Nastavak teksta: mama Mirna: naš mali anđeo Leon dao nam je snage da izdržimo do kraja (supermame.hr)
