kućni porod

moj kućni porod bio je sve ono što sam dugo željela

kućni porod
pexels.com

Iskustvo o kojem govorim moglo bi nekome izgledati potpuno subjektivno. S jedne strane ono to jest jer ne vjerujem u objektivnost, ali moja je velika želja da ova priča nekome negdje dotakne srce i zazove nečije ime. Da postane inspiracija i ohrabrenje, da potakne onaj “aha” osjećaj i moment kada će negdje netko, baš zbog ovog teksta, reći da želi kućni porod. Ako se to dogodi, želim vam reći da vjerujem u vas i da sam sigurna da je već sad sve predviđeno divno i dobro.

Svaki porod je važan i ne bi trebao biti opravdanje niti za žensku snagu, niti za slabost. Ne bi trebao dijeliti nas na one koje su rodile “prirodno ili na carski rez “. Ne bi trebao biti za, protiv, ili.

Porod je, zapravo, nježan, dubok i iscjeljujući proces.

Putovanje je koje traje onoliko koliko smo mi u snazi izdržati, u bespućima nutrine svog bića, entiteta, ni žene ni djevojke…bića koje nosimo od davnina.  Događa se na način koji mi dozvolimo da se dogodi i završava onda i ondje gdje mi pustimo i prepustimo mu vodstvo.

Točno tjedan prije samog fizičkog početka poroda osluškujući, mogla sam ga čuti, opipati i osjetiti kako se približava. Svakom stanicom tijela osjećala sam usmjerenost i kao da sam bila usisana u jednu točku, sasvim koncentriranu u moju unutrašnjost i sa očitom smetnjom od svega izvana, svjetla, buke, ljudi…
Od tog trenutka više nisam mogla niti željela donositi odluke o tome kako ću i kojim putem koračati. Znala sam da je putovanje započelo.

Odluka o tome kako će teći možda se izvana čini osobnom i osnažujućom, ali zapravo, negdje duboko unutra, osim što je sam čin rađanja fiziološki proces, što znači da teče bez da mi kontroliramo njegovu dinamiku, za mene je bio važan način upoznavanja sebe, sebično, osobno… Znala sam da dubljeg nema i da je to jedinstvena prilika u kojoj ću dobiti mnoge odgovore koje sam tražila.

Nisam odmah znala da će i hoće li se uopće odluka o porodu kod kuće razviti i dozvolila sam da vrijeme, puno razgovora, istraživanja, upoznavanja i intuicija učine svoje. Svaki put kada bih osjetila pritisak i sumnju dozvolila sam da ne donosim odluke pa makar to bilo sve do zadnjeg dana. Nisam htjela da opcije budu “ili bolnica ili kućni” već sam ostavila otvorenu mogućnost da se kreće onako kako je zapisano da je za mene, bebu i nas kod kuće najbolje.

Osluškivala sam svoje tijelo i pripremala se na porod onako kako sam željela

U sedmom mjesecu treće trudnoće u jednom sam trenutku od prevelikog pritiska, kojeg sam osjećala prije svakog pregleda u bolnici, prestala ići na redovne preglede jer sam shvatila da od buke pretraga i straha za tijek trudnoće ne mogu “čuti”, osluškivati i pripremati se onako kako sam željela. Moja trudnoća nije bila ni po čemu “problematična” i ta se odluka ispostavila ispravnom.

Od tog smo trenutka prestali, spontano, i suprug i ja, razmišljati o tome kako je trudnoća medicinski događaj, a dani su prolazili tako brzo da je meni bilo dovoljno znati da vjerujem svojoj bebi, našem ritmu i povezanosti koju smo izgradili.

Nisam razmišljala “što ako” i jednostavno sam sam iz dana u dan osluškivala, što mi poručuje beba, njezino kretanje i moja osjetila koja su se izoštrila i oslonila na intuitivno promatranje cijelog procesa koji se odvijao željeno polagano i spontano. Ta dinamika svojstvena je meni, bez žurbe, lakšim načinom, ponekad težim, ali bez požurivanja – bio je moj uvjet.

Puno sam mislila, osluškujući sve te senzacije kroz koje sam fizički prolazila, na mnoga rađanja prije mene, na one žene koje su imale samo jednu trudnoću, a tešku, na one koje su trudnoće izgubile i na sve one koje nisu i neće nikad u sebi otkriti majčinstvo. Mislila sam i na one koje su rađale 6,7,8 i više puta, na one koje su ispunjene i transformirane u svojim porodima. Sve te žene, svi njihovi porodi i iskustva, za mene su bili značajni i dali su mi snagu i potrebnu nježnost da otpustim potrebu da kontroliram ishod ili tijek svojeg poroda.

Svakim danom sam ritualima i njegovanjem pripremala svoje tijelo, imajući na umu, možda za mene najvažniji savjet koji sam dobila od svoje doule, da je ono stvoreno za rađanje i da ga ne treba zbunjivati nekom posebnom pripremom mimo one koju osjećam da si želim.

Za mene je to svaku večer bilo uljenje cijelog tijela toplim sezamovim uljem i tako sam i dobila pomalo skrivenu želju da rodim u kadi, što se zamalo i dogodilo. Ipak, naš je vodenjak izbjegao vodeni porod.

Trenutak kada sam istinski shvatila i usvojila da je ovo možda jedina stvar na svijetu koju je nemoguće kontrolirati i koja se milijunima godina ne mijenja, nešto što je ostalo isto unatoč i usprkos svim ljudskim razvojima i napretcima, bio je trenutak kad sam znala da mogu i smijem maštati i zamišljati kakav porod želim, ali fizički ne mogu i ne smijem ograničavati njegov tijek.

Ovaj je porod u meni iscijelio sve prethodne utiske i doživljaje, propuste koje si nisam željela oprostiti i pitanja je li moglo drugačije.

Moj porod bio je sve ono što sam zamišljala.

Za sebe sam željela neke sitne privilegije koje bi mi pomogle u doživljaju unutrašnje sebe i boli s kojom se nisam željela suočiti. Nikad nisam bila netko tko prihvaća bol, dapače, panika, strah, nepovjerenje i odbijanje bile su sve emocije koje su me kočile u doživljaju rađanja mojih djevojčica i doživljaju bolničkih poroda.  Strah od boli o kojoj svi pričaju i vezuju ju za porod nije bio opcija ovaj put.

Tog je vjetrovitog predvečerja moja doula bila intuitivnija i osjećala je da sam ja već “u porodu” i taj tjedan prije.  Informacije kako takva osjećanja gdje mi je sve izvanjsko smetalo značile su da se moj porod nevidljivo kreće i bile su mi utjeha i velika prednost. Dok smo pisale poruke jedna drugoj meni je pukao vodenjak i krenuo je porod kojim će na svijet doći mali vodenjak…

Trenutak je bio toliko intiman, dogodilo se upravo ono o čemu sam i maštala, bila sam sama i nakon prvotnog sam uzbuđenja pozvala supruga, a krenula je i doula. Ja sam jednostavno nastavila sa svojim  uobičajenim aktivnostima, u svom ogrtaču, bosih stopala u svom toplom domu dok se spuštala noć koja nam je trebala kako bi se hormoni umirili i omogućili tijelu da se pobrine za porod. Nahranila dijete, uspavala, okupala, jela, pila, uživala… Moj je dječak želio van, a ja sam mu to samo trebala dopustiti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli 👁️ Korana 👁️ (@korana_yoga_place)

Nakon nekog vremena i razgovora sa doulom i primaljom otišla sam na spavanje s mužem i djevojčicom. Bila sam svjesna da mi treba odmor za ono što me čeka i u našem smo toplom krevetu, u tišini ležali i grlili se zajedno sve dok njih dvoje nisu zaspali. Poslije ponoći osjetila sam da mi je preteško ležati jer su počele kontrakcije koje su me podsjećale samo na jaku menstruaciju.

Želeći proživjeti ih budna i sama, nisam budila primalju i doule. To intimno vrijeme imala sam za sebe, baš kao i za neke druge intimne trenutke. Za porod je važna tama i samoća. Hormoni koji se luče identični su onima koji su se lučili dok je dijete začeto, a to su svakako, trenutci u kojima želite biti sami ili sa svojim partnerom. Senzualnost i seksualnost iznimno su važni u porodu baš kao i u začetku djeteta.

Sjedila sam u polumraku hodnika, sretna što je ispred mene tišina noći, pred ogledalom, na stolcu za porod i njihala tijelo u krugove i pokrete koji su me podsjećali na vjetar koji je vani divljao. Ti su me pokreti podsjećali na nježnost prema sebi i davali mi dovoljno vremena da upijam mekoću koju sam trebala. Hodala sam od sobe do sobe kako bih se uvjerila da svi spavaju i pogled na njihov miran san i duboko uspavana tijela me umirivao.

Nakon vrlo kratkog vremena otišla sam pod tuš i nisam ni shvatila kako je izgon vrlo blizu iako sam se iz kade morala polagano i pažljivo kretati i usprkos dubokoj boli uspjela sam doći u dnevni boravak gdje su moje pratilje spavale. One su se intuitivno probudile i bez riječi mi pružile podršku kakvu sam sanjala.
Ono što je mehanički meni bilo potrebno i važno, ono čega se sjećam da je tjelesno bilo jedino što mi je odvlačilo pozornost je pritisak na leđa i zdjelicu kako bi mi što manje bolan bio izlazak kralješka koji mora izaći da bi beba mogla proći. Odabrala sam porod na boku jer je bio dovoljno polagan i tako sam imala vremena odlučiti i dozvoliti, skupiti snagu za trenutak kada ću pustiti da beba izađe.

Sjećam se svakog detalja, trenutka i svakog dijela tog procesa. Sjećam se kako je naša mačka sjedila kraj moje glave i prela, sjećam se podrške, masaže i tišine koju sam imala blagoslov čuti.

Za samo jedan sat mali je vodenjak našao svoj put i došao u naše naručje.

Soba je bila ispunjena valovima hormona, ja sam bila u polusnu i svi oko mene u potpunoj tišini i nekom slatkom deliriju. Ja, uvijek čvrsta racionalka, rodila sam i donijela magiju u čitav taj čin, srca i prostor,  svima prisutnima. Danas osjećam da je taj porod bio NAŠ. Naš, jer on pripada i onima koji su sa mnom, posve nečujno, plovili te noći, svim ženama koje sam dozivala u mislima, ženama kojima sam sjedila u krilima, mojoj mami, doulama, primalji, mom mužu i kćerima. Pripada svima nama jer sam te noći dijelila i svoju bol i sreću bez da se osjećam uplašeno. Svaki korak bio je korak bliže sebi.

To je bila bol i sreća koja je izgradila neke moje dubine i sretna sam što svjedočim vremenu, ispred nas, koje donosi sve više svjesnosti i odlučnosti u svima nama da na ovakav način donosimo svjetlost i ljubav na ovaj svijet.

napravila sam nekoliko hrabrih stvari u životu, ali porod kod kuće nije jedna od njih – SUPERMAME

Korana Kolec
KORANA Mama dvije djevojčice Lane i Ruže, dječaka Vilima, kći, supruga, yoga teacherica i improvizator. Obožavateljica univerzuma i istraživačica. Kontradiktorna i rob navike, uvijek u procesu promjene. Ponekad stroga dosljedna mama, više puta mama u kaosu bez plana.