sve smo mi majke

Fotografkinja Martina Špoljarić Pracaić donosi nam foto priču inspiriranu ljubavlju i podrškom.

U vrijeme kad je roditeljstvo postalo natjecanje, pravi je blagoslov naići na majke koje se međusobno podržavaju bez obzira na svoje različitosti. Iza jedne predivne slike stoji još ljepša priča koja okuplja šest majki.

Vrijeme je da počnemo pričati neke lijepe priče, priče za sretne mame i tate.

Pokretačica ideje je Martina, mama i fotografkinja. Odlučila je okupiti hrabre mame koje su pokazale svoju majčinsku ljubav pozirajući sa svojom djecom u trenutku njihova hranjenja. Okupljene zbog ljubavi za svoje, ali i sve druge koji su isti ili različiti njima. Pristale su ispričati svoje priče.

Martina Špoljarić Pracaić – majčinstvo se ne svodi samo na način hranjenja

„Moje ime je Martina, mama sam malene bebe Maše koja uskoro navršava 6 mjeseci i jedne zvrkaste nemani od 5 godina – Erike. Bavim se fotografiranjem beba, djece i povremeno trudnica.
Još prije koju godinu jedna poznanica mi je spomenula kako bi bilo fora da napravim fotografiju mama koje hrane svoju djecu na različite načine. Nedavno, tijekom Svjetskog tjedna dojenja, prošlo mi je kroz glavu da bi zbilja bilo lijepo da se slavi svaka majka i svaki način hranjenja kao ispravan. Da se na ostale načine pritom ne gleda kao na promašaj. Nije mi pojmljivo da se žene oko ovakvih stvari svađaju, omalovažavaju i natječu. To ne bi trebalo biti tako. Svaka od nas voli svoje dijete i radi ono što smatra da je za njega najbolje. Majčinstvo se ne svodi samo na način hranjenja, majčinstvo je puno više od toga. Trebamo biti podrška jedna drugoj!

Prvu kćer sam dojila jako kratko, probala izdajati, probala kombinirati s adaptiranim. Ona jednostavno nikad nije bila zadovoljna, preporodili smo se onog dana kad smo potpuno prešli na adaptirano mlijeko. Erika je rođena u 41. tjednu sa samo 2500g i 48cm uz IUGR, insuficijenciju posteljice, povišen tlak… Dojenje nije bilo najbolje za nas. Zbog terapija koju pijem, depresije, anksioznosti i trauma od prvog poroda i babinja, odlučila sam da neću niti probati s dojenjem. Druga kćerkica je od prvog dana na adaptiranom, hrani se na zahtjev, napreduje i zdrava je vesela beba. Jednostavno se nisam našla u dojenju i ne smatram da zbog toga manje volim svoje dijete ili da je ona za nešto zakinuta. To je moj izbor iza kojeg čvrsto stojim, a vjerujte mi, znam dobiti začuđene poglede.“

Mama Samanta – razlike nas čine posebnima

„Adrian nam je stigao na svijet 22.03.2021., četiri dana nakon termina. Rođen je carskim rezom nakon dugih 18 sati. Sa svojih 3580 grama i 53cm, lijepa i zdrava beba. U početku je dojenje teklo bez problema, dojila sam na njegov “zahtjev”. S otprilike tri tjedna dobio je grčeve iako sam jako pazila na prehranu. S dojenjem smo nastavili do otprilike navršena dva mjeseca kad je nakon dobivenog prvog cjepiva počeo odbijati dojku uz plač i vrištanje. Tada smo uveli bočicu. Kombinirali smo majčino mlijeko i adaptirano. Izdajala sam se do njegovih navršenih pet mjeseci. Dobivao je otprilike 70:30 u omjeru adaptirano/majčino mlijeko.”

“Meni, kao osobi rođenoj s deformitetom šake i stopala (rođena sam bez prstiju na lijevoj šaki/desnom stopalu), puno su puta rekli da nešto neću moći, ali ja sam tek tad u inat zapela i uspjela. Kad sam bila trudna i kad sam rodila, prvo što su doktori rekli bilo je “ne brinite, Adrian ima sve prstiće”. Nisam ja ni brinula. I da ih nije imao, ima mamu i tatu koji će ga naučiti da nije krivo ni loše biti različit. Baš nas razlike čine posebnima.“

Mama Marija – mislila sam da je dojenje nešto što dođe prirodno

„Nakon predivnog iskustva poroda uz doulu Sanju Novko, stiglo je tzv. četvrto tromjesečje ili postpartum koji nisam najbolje podnijela. Mislila sam da je dojenje, kao i porod, nešto što majci i djetetu dođe prirodno. No, prevarila sam se i to jako. Voljela bih da sam se više pripremala za dojenje ili barem jednako kao i za porod. Nakon početnih grešaka, više nije bilo povratka.”

“Teško sam to podnosila, osuđivala sam se i počela borbu kao EP mama – isključivo mama izdajalica. I kod izdajanja sam napravila nekoliko početnih grešaka, ali te greške me ovog puta nisu toliko skupo stajale. Osnovno je da ne smije biti boli, niti kod izdajanja niti kod dojenja. Zahvaljujući suprugovoj podršci, doktorici Jeleni Dimnjaković i njenom blogu Lactonline te FB grupi Mame izdajalice, izdajam se već 13 mjeseci. Iza mene su mnoge nedaće po izdajanju (zastoji, žuljevi…) i prvotno nisam ni sanjala da ću ovoliko izdržati, ali mame mogu sve. Keep on pumpin’! “

Mama Marina – zbog svog sam djeteta bolja osoba

„Petra je djevojčica od 8 godina. Jedna od primarnih dijagnoza je vrlo rijedak Wolf Hirschhorn sindrom. Petra je rođena s rascjepom usne i nepca i malom porođajnom težinom. Po rođenju je odmah hranjena putem nazogastrične sonde. Prva dva mjeseca života provela je u bolnici. Ja sam bila uz nju, izdajala i hranila je svojim mlijekom. Uspjela sam tako kroz 13 mjeseci i zbog toga sam sretna. No teški dani su bili tek pred nama. Sa 6 mjeseci je Petra dobila epilepsiju i imala je svega 3,5 kg. U bolnici smo provele gotovo 365 dana, dakle godinu dana borbe, uspona i padova. Napadi su svakim danom bili sve jači i teži, tako da je Petra bila na kisiku i aparatu koji prati disanje. Često je bila u intenzivnoj njezi na respiratoru jer nije mogla samostalno disati. S 4 godine Petri su ugradili PEG, cjevčicu koja direktno ide u želudac. Kuham joj domaću, zdravu hranu, koju miksam i zatim putem šprice direktno kroz cjevčicu dajem Petri.”

“Imamo lijepih i veselih dana kada se smijemo od sreće, no nekada dođu i oni teški, bolni dani. Nije lako 24 sata brinuti za dijete koje ovisi o tebi. Dijete koje se ne može samostalno okrenuti, sjediti, koje ne priča. No, to isto dijete pruži toliko puno ljubavi i radosti zbog kojih postanete bolja osoba. Onaj tko upozna našu Petricu ne može biti ravnodušan. Zahvalni smo za svaki dan koji provedemo zajedno. “

Mama Valentina – mame, samo vi možete ono što zamislite

„Tonka je druga beba u našoj maloj obitelji. Kao i prva trudnoća, i ova je bila planirana i savršena bez ikakvih trudničkih tegoba sve do 4,5 mjeseca kad mi je otkriven adenokarcinom. U svega nekoliko dana obavljamo desetke pregleda. Zbog trudnoće i bebe koja se stalno pomicala, neki liječnici svrstali su nas u stadij IVa. bez ikakve mogućnosti nastavka trudnoće i rađanja djeteta, već hitnog spašavanja mog života. Na sreću, vrhunski liječnici iz Petrove bolnice predlažu mogućnost kemoterapije. Prva pomisao kemoterapije u trudnoći mi je bila zastrašujuća, ali sam znala da time dajem šansu bebi da se rodi. Četiri ciklusa kemoterapije smo odlično podnijele.

Kao i većina drugih majki, željela sam dojenje. Prvo sam dijete uspješno dojila do 1,5 godine. Svi su me odgovarali od dojenja dok je Tonka bila u inkubatoru, ali moja tvrdoglavost i upornost bile su jače.”

“Nakon intenzivne, odlučila sam se izdajati. Bilo je neopisivo bolno, ni ručna ni električna izdajalica nisu mogle povući mlijeko. Rukama sam napravila ljubičaste masnice na grudima. Prvi je dan izašlo tri kapljice mlijeka uz litre suza uz njih. I tu minimalnu količinu nosila sam bebi, onako operirana, na drugi odjel bolnice. Imala sam ogromnu motivaciju s obzirom na početak naše borbe – pa obje smo tu – žive! Kasnije sam uspjela i s električnom izdajalicom sve dok obje nismo ojačale i već šest mjeseci uživamo u normalnom dojenju. Mame, samo vi možete ono što zamislite! No, ipak smo bebama MI najpotrebnije, a hranu će dobiti na ovaj ili onaj način!“

Mama Valentina – način hranjenja nije mjerilo za to koliko si dobra majka

„Moja priča počinje ovako…kažem moja jer je pričam iz svoje perspektive, a iskreno sam zahvalna što se moje dijete neće sjećati svoje. Zbog preeklampsije i opasnosti u kojoj smo obje bile taj dan, hitnim carskim rezom u 29. tjednu trudnoće, 25.11.2020., postala sam majka. Majka jedne predivne djevojčice Vinke Katje. Prvi pogled u inkubator – strah, strepnja, suze, bol. Pred tobom je malo krhko stvorenje od 960grama i 34 centimetara, prozirne kože, kojeg te strah pogledati, dodirnuti. Prolaze dani, strepnja je sve veća. Gledaš kako to malo stvorenje ne odustaje, ono se bori, ono trga te cjevčice koje su na njoj jer je odlučila probati sama. Trebat će dugo vremena, strpljenja, živaca, volje, snage i borbe, ali kakvi bi mi roditelji bili da odustanemo, kad se ona bori svakim svojim atomom snage? Svaki dan sam mislila da ne mogu, ali ona… ona bi me pogledala i stisnula mi prst, ona bi lupala nogama, pomakla ruke, okrenula tu glavicu. Ona bi mi pokazala sto znači snaga. Nanizale su se dijagnoze jedna za drugom: zastoj u razvoju u maternici, retinopatija 3. stupnja, krvarenje mozga 2. stupnja obostrano, pvl 2. stupanj obostrano, kasni meningitis, brojne transfuzije krvi, nenapredovanje na težini, zaostajanje u psihosomatskom razvoju i teška kombinirana imunodeficijencija. Uslijed svih dijagnoza, Vinka je provela 3 mjeseca u bolnici.

Više od ičega mrzim biti bespomoćna. Upravo tako sam se osjećala svaki dan kad sam gledala da se drugi brinu o mom djetetu jer ja ne mogu. Ne smijem. Oduvijek sam htjela tu povezanost o kojoj su svi pričali, kad svoje dijete staviš na prsa. Jako sam se dugo borila s time hoću li se ikad povezati s njom onako kako bih trebala ako ju neću moći dojiti. Izdajala sam se svaki dan, svaka 3 sata. Ona je bila preslaba da prihvati dojku ili bočicu.

Forsirala sam i stavljala je na prsa, ona bi vrištala. Osjećala sam se grozno. Za nju je brinulo toliko sestara da sam bila uvjerena da mene niti ne prepoznaje. Mene je sve to dovelo do depresije, paničnih napadaja i užasnog stresa. Vrhunac stresa bio je kad sam dobila Covid19 i poslana kući, sama. Nisam ju vidjela sljedećih mjesec dana, a informacije o stanju svog djeteta dobivala sam jednom u 24 sata. Kad je došla kući bilo je hranjenja na sondu i na bočicu, ali mog mlijeka. No, s novim dijagnozama, Vinki je trebala dohrana.”

“Ne pije Vinka više količinski onoliko koliko je pila, pa nam je zato još potrebna sonda, ali kašice jede kao velika. I vjerujem da će dobiti i tu bitku. Žalosno je što su mi trebale sve ove silne dijagnoze i odlasci u bolnicu da shvatim da Vinki nije bitno hoću li je ja cijeli dan imati na prsima ili hraniti na bočicu.

Vinka je 29 tjedana provela u meni, čula je moj glas kad sam joj pjevala, pričala koliko joj se veselim. Vinka je znala koliko je voljeno dijete prije nego je došla na ovaj svijet. Vinka zna da nema jačih ruku od maminih kad je nose. Nema veće ljubavi od one koja se rodila tog dana kad sam saznala da sam trudna. Povezanost je oduvijek bila tu, samo sam trebala pustiti svoje strahove i prihvatiti nju i njene potrebe. Ne tuđe savjete.

Mi smo njima toliko više od hrane: sigurna luka, topli zagrljaj, poznat glas uz kojeg se osjećaju dobro. Moja majka je uvijek imala prave riječi, puno ljubavi i savršen zagrljaj. Niti se sjećam niti mi je bitno jesam li dijete hranjeno na dojci ili na bočici. Sigurna sam da je uvijek davala sve od sebe da bude najbolja majka. Iz tog razloga smo se i priključile ovoj fenomenalnoj Martininoj ideji da si budemo podrška i da shvatimo da smo sve jednako vrijedne. Majka poznaje svoje dijete najbolje i način hranjenja nije mjerilo za to koliko si dobra majka.

Vjerujem da nas čeka još dug put pun neizvjesnosti, ali ja sada znam da Vinki pružam najviše što mogu i znam. A kad treba, uvijek spremno uleti tata, ili bake, ili ostatak naše obitelji, sretni jer smo najveću nagradu dobili onog dana kad se naša Vinka Katja odlučila izboriti za svoj život i živjeti ga uz nas.“

Fotografije: Precious Moments by Martina

o dojenju prije dojenja – SUPERMAME