Tantrumi kod djece odnosno dječji ispadi bijesa najčešće se javljaju od jedne do tri godine, a okidači mogu biti razni. U tekstu pročitajte par savjeta kako se s njima nositi.
Ja sam vam, u dubini svoje duše, jedna jako moderna majka. Bez obzira na to što se često šalim na svoj (a i na tuđi) račun, bila sam do nedavno rigorozna i stroga po većini roditeljskih pitanja. Primjerice, moje dijete nije nikada gledalo mobitel, tv ili tablet. Rijetko sam podizala glas. Nisam Leonu ušutkavala čipsom i čokoladom. Danas ona ima 2 godine i 3 mjeseca, a moja su pravila sve fleksibilnija. Can you relate?
E pa, dobro nam došli tantrumi!
Oni su glavni krivci što ja više ne mogu sa svojim djetetom glumiti strogoću. Krivi su što sada, u panici usred dućana svome djetetu dajem sve. Vadim kinder čokoladu iz omota, otvaram čips, dajem sok, kupujem sladoled i palim sve ekrane koje posjedujem. Btw. kindle je uopće ne interesira.
A što su to tantrumi? Dobro mi roditelji znamo što su to tantrumi! Oni nam dolaze u svim oblicima i veličinama. Mogu izgledati kao spektakularne eksplozije bijesa, a prepoznajemo ih jer naša djeca plaču, vrište, bacaju se po podu, udaraju nogama, grizu ili jednostavno bježe od nas. Tantrumi su vrlo česti kod djece u dobi od 1-3 godine. Mi smo ih upoznali tek nedavno. Scene su počele nešto iza njenog drugog rođendana. Nespretno je reći ”scene” ili ”ispadi”, ali nismo iza katedre i kužimo se. Leona je dobro dijete, i ni jedan tantrum mene neće uvjeriti u suprotno. Ovo je sada jednostavno još jedna faza u nizu s kojom se nosimo kako god znamo i možemo. Kao i svaka faza do sada, i ova će proći. Tješim se.
Zašto se uopće javljaju tantrumi?
Pa ja bih rekla, zato što su djeca jako osjetljiva bića koje ovaj svijet još nije ukrotio. Kako bi Pirandello rekao, svi mi nosimo maske i glumimo nekakve uloge. Ja ću reći da to vrijedi za nas odrasle, ali ne i za djecu. Oni u ovom periodu ne znaju za norme i pravila, ne nose maske, ne prave se da su nešto što nisu. Nose se s emocijama jako srčano i instinktivno, i to je zapravo skroz ok. Socijalne i emocionalne vještine djece tek se počinju razvijati u ovoj dobi. Djeca često nemaju riječi za izražavanje velikih emocija, istovremeno iskušavaju svoju rastuću neovisnost. Otkrivaju da njihovo ponašanje može utjecati na ponašanje drugih ljudi. Ukratko, bijes je jednostavno jedan od načina na koji djeca izražavaju i upravljaju osjećajima te pokušavaju razumjeti ili promijeniti ono što se oko njih događa.
Možemo li izbjeći tantrume?
Rekla bih da ne. Ali možemo se naučiti živjeti s njima. Možemo pokušati smanjiti stres. Umorna, gladna i previše stimulirana djeca češće će doživjeti napad bijesa. Možemo se prilagoditi njihovim osjećajima. Možemo razgovarati sa svojim djetetom o emocijama. Teoriju znam, zaista. Čitala sam knjige i knjige, i eBookove, i postove na društvenim mrežama. Ali praksa je nešto sasvim drugo ljudi moji. U praksi ja nju grlim, a ona mene grize. Ja njoj objašnjavam neke stvari, tako da se spustim na njenu razinu fizički i da pričam s njom kao s odraslom osobom, a ona me gađa igračkama. U praksi je svaki savjet nekako nespretan i kompliciran.
Nisam stručnjak i sve ovo što pišem proizlazi iz mog osobnog iskustva. Kod Leone sam počela prepoznavati ”okidače” pa savjetujem da probate isto sa svojim klincima. Primjerice ona sama skida hlačice i gaćice kada ide piškiti ili kada ide na kupanac. Neke su hlačice malo uže pa njih teže skida, ali ne želi moju pomoć. Tu kreće rastuća nervoza koja se u sekundi može pretvoriti u tantrum. Što nama pomaže? Prvo čučnem i pitam je ako se snalazi. Predložim joj da zajedno skinemo hlače. Nikada ne kažem ”Mama će.” Ona će sama, a ja ću biti tu, kao podrška i pomoć onda kada me bude trebala i tražila. Sve ovo traje i traje i traje. Često i do 15 minuta, i bez obzira na to što i mene frustrira i što mi se većinom uvijek negdje žuri, trudim se imati vremena za takve stvari. Prvo, normalno je da dijete uči sebe svlačiti i oblačiti u ovoj dobi, kao što je i logično da ta aktivnost neće odmah ići od ruke. Želja za samostalnošću je, po meni, tu jača od fizičkih mogućnosti i onda se desi frustracija koja može eskalirati u vrištanje.
Ranije su nam se ovakve situacije uvijek dešavale samo kod kuće. Sada već redovno po dućanima briše tetama pod. Kako se ja ovdje postavljam? Postavljam se opet tako da pokušavam predvidjeti tantrum. Ona baš želi tempere bez obzira na to što ima iste kući. Prije nego krene napad bijesa i bacanje po podu objašnjavam da imamo iste tempere i da ćemo nove kupiti kada se te potroše. Koji put upali, a iskreno češće ne upali. Ugodno me iznenadi kada je razumna i kaže ”Imamo tempele kući mama. Ne tleba kupiti.”. Da vi samo vidite kako ja budem ponosna u tom trenu u tom dućanu? I baš tada nema nikoga okolo da vidi kako rasturam moderno roditeljstvo. Naravno, scene ”Neeeećuuu!!!! KUPI MAMA!” gdje onda sjedne ili legne na pod vide aposlutno SVI. Sjednem i ja. Nisam još došla do toga da legnem. Ali čekam. Zagrlimo se. Krenem opet objašnjavati da imamo iste tempere kući, ona bezutješno plače i jeca kao da je kraj svijeta. Ali prođe i to. Kod nas ne pali skretanje pažnje jer u trenu kada je ona sebi zacrtala tempere nema te čokolade koja bi joj, bar na tren, odvratila misli na nešto drugo.
Kada su tek krenuli tantrumi u javnosti, bila sam mama paničar.
Vidi Leona tamo vau vau.
Leona, a što kažeš da kupimo sladoled?
Ljubavi, evo mama će ti kupiti sve što kažeš samo ne plači.
Ajde smiri se, evo ti mobitel.
Leona dosta je bilo! Molim te.
Sada, s iskustvom, posložila sam neki tantrumaški modus operandi.
1. Dijete prije nego ide vani mora biti sito i odmorno, jasno joj kažem gdje idemo i zašto idemo tamo.
2. Ja, kao roditelj, trebam predvidjeti što želi i izbjegavati previše stimulacije.
(Iliti, manje shoppinga više prirode. Nikad mi nije imala ispade na otvorenom, ali nažalost, moramo s vremena na vrijeme nešto i jesti)
3. Uzimamo si VREMENA. Znam da ga nemate, ali stvorite ga nekako. Zahvalit ćete mi kasnije. Spremniji su na suradnju onda kada ih uvažavate i kada im dajete prostora da budu samostalni.
Slušajte ih i još važnije, pustite ih kada kažu ”Ja ću sam/sama!” – Ne koristite izraze kao ”Mama će.” i ”Brže ćemo ovako.” i ”Pomoći ću ti.”
4. Kada se tantrum dogodi, budite podrška i ne obazirite se na poglede prolaznika.
Sjednite na pod ako treba, ne vičite, nemojte nuditi sve i svašta jer i onako NE pali. Recite da vam je jasno zašto plače (ako vam nije jasno pokušajte shvatiti), i budite im utjeha. Zvuči kao klišej ali brže se smire na ovaj način.
Isprobano.
Za kraj, molim sve vas ostale koji nemate djece ili imate veliku djecu pa ste zaboravili na to što znači imati malo dijete, da nas ”moderne” roditelje dvo i trogodišnjaka ne gledate kao da smo pali s Marsa. Molim vas da ne dobacujete kako su nam djeca zločesta i nekulturna. Molim vas da nam ne pokušavate pomoći.
Zaobiđite nas.
