Ne znam kako vi, ali mene izbirljivost djeteta i zanovijetanje oko jela može dovesti do ludila, a inače sam smirena i staložena osoba. Barem to mislim!
Muž mi je znao doći s posla i na vratima po izrazu mog lica znao je da li su djeca tog dana pojela ručak. Dakle, bilo je toliko očito.
Mali ljudi i veliki izbirljivci
Imam troje djece i svi se u nekoj fazi bili izbirljivci i još k tome alergičari. Zamislite ovo, prvo dijete najveći izbirljivac i alergičan na jaja i mlijeko. Bum! Osim što ne voli ili ne želi jesti, zakinut je za razne namirnice, jer ako malo bolje pogledate deklaracije većina proizvoda sadrži jaje i/ili mlijeko.
Iskreno, nisam uživala u uvođenju dohrane. Po društvenim mrežama gledala sam slike i videe beba koje tako slatko jedu, zamazanih usta i ručica, oči im viču „Još, još!“ Mislim se u sebi koja sretnica. Što ne valja s mojom djecom, gdje griješim, zašto je ručak postao muka, a ne radost.
Svaki ručak je agonija
Svako serviranje doručka, ručka, večere na stol, u mom želucu stvarao je mučninu, jer znam da opet slijedi agonija, bacanje, trčanje po kući, glumljenje aviončića, leptirića, obećavanje brda i dolina za pet žlica variva.
Blaženih prvih šest mjeseci kada sam dojila, bilo kada i bilo gdje i kada nisam gledala te čudne face koje govore „Neću ili opet ne želim jesti“. Odmah se sjetim gladne djece u Africi koji bi dali sve za moj topli ručak, a moja djeca ga odbijaju, ne doživljavaju, ne žele. Ta spoznaja znala mi je uništiti cijeli dan.
Brokula u bolonjez
Obožavam kuhati, mogla bih sate provesti u kuhinji i jako mi je stalo da mi djeca jedu kuhani obrok s puno povrća. Hrana nije samo obrok, hrana je zdravlje i način života. Raznovrsna prehrana i šareni tanjuri su razlog zašto moja djeca ne izostaju iz škole i vrtića, zašto bacam otvoreni sirup za snižavanje temperature jer je rok istekao, zašto na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko smo antibiotika popili u osam godina.
Ribam tikvicu u sva rižota, mrkvu u umake, brokulu stavljam u bolonjez, sve samo da pojedu što više raznovrsnog povrća. Radije dvije žlice brokule ili povrtnog variva, nego vrećica keksi….i nakon dosta vremena, trud se isplatio.
View this post on Instagram
Kako? Ne ide preko noći, ali nisam odustala. Ako ne žele jesti kuhani obrok, nikada im u zamjenu nisam ponudila keks, grickalice, kupovni namaz…samo eto da nešto pojedu. Iskreno, u sebi sam razmišljala, neće umrijeti od gladi pored punog frižidera i skuhanog obroka.
Jako je bitno da u frižideru i u ladicama nemate tonu slatkiša, paštete, hrenovke, slatke pudinge, jer će djeca prvo za njima posegnuti ako su im dostupni.
U kuhinji i na tržnici zajedno
Kako su rasli polako sam ih počela uključivati u kuhanje. Prali su povrće za ručak, ribali mrkvu, dodavali mi začine. Shvatili su da za obrok treba truda i vremena. Kada sam prvi put čula „Mama, ja sam gladan!“, „Mama, hvala ti na ručku!“, cijeli svijet je bio moj.
Krenuli smo zajedno u nabavku namirnica, na tržnicu i u trgovinu. Bilo im je zabavno uzeti cvjetaču u ruke i smišljati što ćemo s njom. Preporod, zar ne?
Vrijedilo je
Onaj mali izbirljivac i alergičar, s početka priče, danas ima osam godina i glavni je za sastavljanje našeg tjednog jelovnika. Na njegovom se jelovniku obavezno dva puta tjedno nalazi juha i varivo, riba, tjestenina s povrćem i tako obožavano pohano meso.
View this post on Instagram
Nekada kada ih gledam kako danas sa svojih šest i osam godina lijepo sjede za stolom i jedu sve ponuđeno bez prigovora, ponosna sam. Vrijedilo je.
Najmlađi sin ima dvije godine i trenutno je u fazi nejedenja. Opet čupam kosu, opet prolazim isto i opet nadam se istom. Uspjehu! Pobjedi!
Drage mame, znam da nekada nema riječi utjehe, znam da su savjeti nekada besmisleni i meni su bili, ali ono što je najbitnije je da ne odustanete. Svaki trud se kad tad isplati.
Bitno je sačuvati svoje zdravlje i živce, jer vi ste pokretač svega. Bez vas nema ni ručka, ni sretne djece ni obitelji!
Foto: pexels.com
