trombofilija u trudnoći – moje iskustvo

Koliko se nekome brzo ostvari ono što želi, koliko se nekome „slučajno“ dogode najbolje stvari u životu, a koliko netko „čeka“ svoju radost i svoju dugoželjenu sreću zna samo onaj koji to prolazi, ili koji je to prošao.

Sjećam se jednog predavanja u srednjoj školi kad nam je doktor koji je držao predavanje pričao o raku dojke i prevenciji, te između ostalog spomenuo kako od nas četiri prijateljice koje sjede u klupi jedna će prema statistici imati rak dojke. Toliko mi je ostala u sjećanju ta njegova rečenica jer u tom periodu života jedino što nam je bilo bitno je da vikend dođe što prije i da izlazak bude najbolji dio tjedna, a on nam je pričao o nekim „teškim“ životnim situacijama koje nas tada niti najmanje nisu zanimale. Danas, kada smo sve četiri odrasle, sretna sam jer nijedna nema taj navedeni problem (i nadam se da ga nikad neće ni imati). Nedavno smo zajedno pile kavu i pričale o svom životu, o obitelji, i o djeci, te sam razmišljala koliko smo sretne što sjedimo zajedno, nakon više od 15 godina i pričamo o tako lijepim stvarima. Naravno, neki drugi životni izazovi su sada pred nama, i dok se netko „bori“ s malom djecom, a netko s malo većom, netko drugi pokušava tek ostvariti tu sreću.

Moja borba do nedavno su bili izazovi s ‘sekundarnom’ neplodnošću, ako se to tako može nazvati jer je prva trudnoća prošla bez ikakvih komplikacija, a svaka sljedeća je završila tragično. Unazad 3 godine napravila sam sve pretrage koje su mi preporučili, i tražila sam još dodatnih mišljenja i ‘viđenja’ svoje situacije, te nisam naišla na konkretne razloge i objašnjenja zašto se to događa i zašto moje tijelo tako reagira na drugo stanje, nakon jedne sasvim uredne i prirodne trudnoće. Ono što znam da su prethodne godine mog života bile jedna velika transformacija i djelovanje u mijenjaju nekih životnih navika, prvenstveno osobni razvoj svog mentalnog zdravlja, jer od svega što imaš u životu kad si psihički ‘jak’ i ‘čvrst’ tek onda se možeš nositi i s tugom, i sa srećom koju život donosi na zdrav način.

I sada, kada uspješno „kročim“ kraju tog svog velikog izazova imam snagu i volju napisati sve ono kroz što sam prolazila od same spoznaje da možda nikad više u životu moje tijelo neće moći ostvariti željenu trudnoću do samog kraja. Mislim da nikad neću zaboraviti svoj 34. rođendan i odlazak kod doktora kad mi je potvrdio pozitivan test na trudnoću koji sam obavila dan prije. Kombinaciju takvog straha i sreće nisam dotada osjetila jer to je bila opet radost, veselje, slučajno i nenadano kojem se nisam željela radovati prerano s obzirom na prethodne spontane pobačaje koji su našu sreću ugasili prerano. Svaki dan, svaki tjedan mi je bio izazov, i još uvijek je, ali onog trenutka kad sam osjetila taj prvi pokret u svom stomaku, taj prvi mjehurić sreće – tek onda sam doživjela radost radi života u sebi i tek onda sam se opustila, tek toliko da ne zovem svog doktora svaki tjedan za ultrazvuk i slušanje otkucaja srca.

Razlozi zašto pišem o svojim iskustvima s izazovima trudnoće je prije svega što želim da ovakve teme ne budu samo za ‘zatvoreni’ krug ljudi koji to prolazi, jer nažalost, dok me nisu zadesile tragedije spontanih pobačaja nisam znala i nisam bila svjesna toga koliko se parova danas bori s neplodnošću, s izazovima trudnoće i s velikom željom da stvore obitelj s djecom. Ako moja iskustva mogu nekome pomoći, u smislu da obave možda samo neku pretragu više ili se nekom ‘otvore’ i ispričaju svoju tugu i svoje želje to će samo značiti da se ovaj svijet kreće prema ‘boljem sutra’, prema većem razumijevanju i toleranciji drugačijih.

U ovoj mojoj trudnoći, petoj po redu, sve je nekako ‘išlo’ kako treba, sve osim moje velike brige i čestih odlazaka na ultrazvuk, sve dok mi doktor nije obavio dodatne pretrage krvi radi prethodne anamneze i pretrage na obradu trombofilije koja nije pokazivala značajnija odstupanja. Sjećam se njegovog pogleda na nalaze kad ih je ugledao – ostao je u šoku, i samo rekao: „Stavljam te odmah na heparin!“. Zbunjena i u šoku nisam ga ništa pitala, rekao mi je samo da odem popiti kavu i vratim se za pola sata dok on sve napravi da odmah danas dobijem prvu injekciju. Silazeći niz stepenice kojima sam kročila već bezbroj puta suze su se krenule slijevati niz lice i uhvatila sam se za rukohvat samo da što prije dođem dolje. Sjela sam na zidić u dvorištu bolnice i nazvala svog supruga, riječi sam gutala, i rekla mu da mi nalaz nije dobar. Ne znam ni sama kako sam se smirila, kako sam mu sve uspjela ispričati, jedino što mi je u mislima bilo je to malo srce koje sam čula da kuca – jedino to mi je dalo snagu da vjerujem da će ovaj put sve biti dobro. Doktor mi je poslao poruku za 15 minuta da mogu doći nazad kad završim s kavom, a ja sam brzinom vjetra otišla gore jer sam sada pripremila milijun pitanja. Od svih pitanja koja sam mu postavila sjećam se da je rekao da ne bi bilo dobro da mi nisu otkrili povišene d dimere i uveli heparinsku terapiju sada. Od tada sam na heparinu, svakodnevnim injekcijama koje mi moj suprug redovno daje, najčešće u nogu, tako da noge su mi kao ‘bojno polje’, ali to nije ništa naspram sreće koja nas čeka nakon svega ovoga.

Osim mog pitanja što bi bilo da nije sada otkriven taj poremećaj zgrušavanja krvi pitala sam i svog doktora da li je ovo razlog mojih prethodnih spontanih pobačaja. Nažalost, odgovor na to moje pitanje neće nikad biti konkretan, i jedino što sam uz sve pretrage koje sam obavila uspjela saznati je da moje tijelo drugo stanje doslovno tako doživi i krene se drugačije ponašati. Vjerujem da nisam obavila tu pretragu trombofilije odmah nakon prvog spontanog pobačaja pitala bih se zašto me nitko nije uputio na to – jer danas, kada sam nakon svega u ‘tim’ krugovima pokušaja i neuspjelih trudnoća toliko puta sam čula da gotovo svaka 2-3 žena koja je imala spontani pobačaj završi na heparinu.

Toliko komentara sam čula o svojim trudnoćama i spontanima pobačajima, što od laika, i to uglavnom žena koje su imale uredne trudnoće, do doktora koji su mi rekli da sam imala sreće što sam uopće iznijela jednu trudnoću do kraja, ali uz sve te komentare nikad nisam dozvolila da ne idem prema naprijed, da ne istražujem razloge zašto, da se ne pitam što još od pretraga mogu napraviti, što mogu u svom životu poboljšati, na što mogu utjecati kako bi s pozitivnim stavom i djelovanjem utjecala na ono što želim ostvariti u svom životu.

Nije mi jednostavno, niti lako bilo napisati ovaj tekst jer pišem o nekim svojim najbolnijim, a ujedno najsretnijim životnim trenucima, alisada kada se bližim kraju ovog putovanja u kojem svaki dan dopuštam samo pozitivnim mislima i ljudima da mi uljepšaju dan želim reći svim ženama koje žele ostati trudne, koje rade milijun i jednu pretragu, koje se ‘bockaju’, čije tuge i boli samo oni koji su to prošli znaju da svijetlo na kraju tunela postoji, i da je život uistinu nepredvidiv.

Nije bitno što će netko drugi reći, kakav ćeš komentar dobiti, pa čak i od stručne osobe ako ti vjeruješ i ako si uporna u svojim nastojanjima i zato sebi uvijek dozvoli da ti čaša bude napola puna, a ne napola prazna.

I zapamti da imaš pravo tražiti dodatne pretrage i doktora koji će te usmjeriti prema rješavanju tvog problema jer razlog nikad nije – događa se, to je normalno (da je tako, svaka bi žena to doživjela u svom životu). Za mene je normalno biti suosjećajan u takvim situacijama i probati pronaći razloge i rješenje za nešto što se ne događa baš svaki puta.

Budi uporna, budi informirana, traži svoja prava i sreća će doći – uvjerena sam u to.

Fotografija: unsplash.com, privatna arhiva