Sve smo mi odrastale na kojekakvim bajkama gdje savršena princeza upozna savršenoga princa i onda žive sretno do kraja života. Kada smo malo odrasle zanijele su nas kojekakve serije i filmovi u kojima nespojivi partneri nakon niza prepreka završe jedno drugome u zagrljaju i, naravno, žive sretno do kraja života.
Ja sam odrasla kao dijete razvedenih roditelja sa svim mogućim predrasudama o braku, muškarcima i općenito o sretnom životu ever after. Bila sam zakleti neženja, povremeno u nekim neobećavajućim vezama (jer sam takvima i stremila), sve dok se nije pojavila tendencija za ‘stepenicu više’. Kraj svake takve veze sam odžalovala, jer sve su to bili dobri momci, no jednostavno se nisam vidjela u braku. Niti u suživotu. Do te mjere da sam bračni krevet puna dva desetljeća smatrala najglupljom stvari koje je čovjek izmislio.
Onda sam upoznala Ivana. Sasvim slučajno, neplanski, u savršenom solo životu i petkom nakon posla, dakle, svom najgorem fizičkom izdanju. Nekako su nam se poklopili putevi, službeni razgovor je polako kroz dane prelazio u slatki flert i nakon dva mjeseca poznanstva, u veljači, počeli smo zajedno stanovati. U travnju iste godine smo se zaručili. U srpnju iste godine sam ostala trudna. U kolovozu smo se vjenčali. Ja sam iza sebe imala brak koji je trajao puna četiri mjeseca (jer nisam vjerovala u brak), a on ima dijete teenager-a iz braka dužeg od moga. Oboje zakleti neženje. I oboje smo bili prezadovoljni svojim životima.
Za razliku od većine parova, mi gotovo svaki slobodan trenutak provodimo zajedno. Za vrijeme godišnjih odmora to znači 24h, oduzevši vrijeme koje spavamo, vrijeme provedeno u kupaoni i njegovih sat vremena treninga. Imamo predivno dijete koje će uskoro napuniti prvu godinu. I znate što – ja se osjećam kao najsretnija supruga, majka i maćeha na svijetu.
Vjerujem da će se naći netko kome ovo neće zvučati previše sladunjavo, pa bih s vama voljela podijeliti, ne svoju tajnu sretnoga braka, nego način života koji je do toga doveo.
prepreke, prepreke, prepreke
Malo ljudi može reći da je u vezi i braku imalo izazova koliko smo ih imali nas dvoje. Iako smo živjeli u različitim gradovima, bez puno dvojbe smo se odlučili za jedan. Nije bilo pluseva, minusa… ostali smo živjeti ondje gdje smo se najbolje osjećali. S druge strane, mnogi se mogu poistovjetiti da roditelji mogu predstavljati teret razdora. U našem slučaju to je bila moja majka, kojoj sam ja ‘čvrsto obećala da se nikada, nikada neću udati, imati djecu i da ćemo nas dvije živjeti sretno do kraja života – ona, financijski vrlo dobrostojeća, na mojoj plaći kada ode u mirovinu, a ja od njene kuhinje nakon napornog poslovnog dana. Da je malo više kalkulirala, taj sukob bi mogao proći neprimjetno, ispod radara, i mogla je imati i ovce i novce. Međutim, njena frustracija je dovela do svih mogućih načina sabotaže (pritom nije Ivana dobro poznavala da bi imala temeljenih argumenata), koji su prerasli u vrijeđanja, omalovažavanja i laži, te se iskristalizirala činjenica da je došao trenutak kada ja, ostala s tim čovjekom ili ne, moram prerezati tu pupčanu vrpcu. Kako to ide u španjolskim sapunicama, postala sam crna ovca cijele obitelji, nezahvalna balavica od 37 godina, s vlastitim prihodima, riješenim stambenim pitanjem i poslom na neodređeno. Pritom je bitno napomenuti da zbog gore navedenih španjolskih zapleta s ocem nisam u kontaktu dvadeset godina. Niti s njegovom obitelji. Osim Ivana, tada samo momka s kojim sam hodala, postala sam Pale sam na svijetu. Sve i da je s njim krenulo nizbrdo, ostala bih Pale. Svojom odlukom.
Druga velika prepreka je što patim od sindroma policističnih jajnika i nakon što sam prestala uzimati kontracepciju, koji su jedina terapija za to stanje, a nedugo zatim sam ostala i trudna, pojavio se hormonalni uragan. Doslovno sam bila izbačena iz svoje kože i postala osoba kakvu nikada u 37 godina nisam srela. Od sretne, bezbrižne, flegmatične žene postala sam monstrum koji u šest minuta promijeni dvadeset različitih raspoloženja. Kombinacija urođene hormonske neravnoteže uz vegetu trudničkih hormona od mene je napravila čudovište koje je on, možda još i luđi od mene jer sam noćima plakala hoću li zauvijek ostati takva, oženio. Danas kroz smijeh kaže, tada mu nije bilo do smijeha, da bi ostao uz mene i da sam ostala Anabell iz horora. Naravno da mu ne vjerujem. Ali je činjenica da je bezuvjetno ostao uz mene u najgorem mogućem izdanju, ujedno hard core ekstrovert koji je morao mirovati da očuva trudnoću i bez ikakve roditeljske podrške s moje strane.
Način na koji smo prebrodili ove prepreke bio je u luđačkoj komunikaciji. Neprestano smo razgovarali. Bez ustručavanja iznosili i osjećaje povrijeđenosti, i tuge, ali i o svemu ostalom pozitivnom što nas okružuje. Takav način komunikacije, koji smo oboje u tom trenu zapravo učili, zadržao se i danas. Ne postoji osoba s kojom radije pijem kavu. Čak ni u šest ujutro kada nas probudi beba.
poker s otvorenim kartama
Iako se nismo dugo poznavali, od samoga početka bili smo jedno prema drugome iskreni. Nisam se pretvarala da uživam u kuhanju (kada je dostava toliko jednostavnija), čistila sam toliko da ne živimo u kaosu (kasnije smo angažirali jednu divnu tetu koja to obavi puno vještije) i općenito sam bila točno onakva osoba kao što sam bila i prije nego sam ga upoznala. Jednako je bilo i s njegove strane. Zaključno, upoznali smo ‘lošije’ strane jedno drugoga i shvatili da nam ne predstavljaju nikakav problem s kojim se ne bi mogli nositi.
sličnost – najbitnija stavka
Od samoga početka shvatili smo koliko smo slični. Oboje smo direktni i transparentni, ‘ušteđevinu’ ćemo radije spiskati na dobro putovanje nego ju ostaviti za ‘crne dane’. Jednostavno oboje volimo život, izazove rješavamo po kratkom postupku i bavimo se isključivo svojim životom. Složni smo oko načina odgoja djeteta, u roditeljstvu nema onoga da si pomažemo – to je naše dijete i zajednička briga i skrb. Jednako kao i u svim ostalim kućanskim poslovima (da, počela sam malo češće kuhati). Ali svojom voljom! U našem odnosu nema prisile, nema potrebe za kompromisima i jednostavno plivamo onako kako nas život nosi.
sretna sam kada si ti sretan pored mene
Još jedan sličan obrazac ponašanja je da smo oboje najsretniji kada se ono drugo osjeća odlično pored nas. Svjesni smo da u životu nema toliko puno nekih spektakularnih trenutaka kada možemo pokazati jedno drugome koliko se volimo, tako da smo se usredotočili na sitnice, one male, svakodnevne, većini neprimjetne. On zna da volim spavati noću pa skoro godinu dana dežura pored bebe. Ja znam da voli spavati ujutro pa se probudim što ranije kako bismo se zamijenili. Ja njemu uskačem kada zapne na igrici na plejki, on sluša moje litanije o Anthony de Mello-u. Nema ljepšeg osjećaja nego kada se osoba pored tebe osjeća voljeno i kada zna da si uz nju. Uvijek.
seks
Nema ljepšeg, izravnijeg i očitijeg pokazivanja osjećaja od vođenja ljubavi. Svakodnevno. Svaka mala beba ima svoje vrijeme za spavanje. Mama i tata tada imaju vrijeme za sebe. ‘Nisam raspoložena večeras’ vrlo brzo prijeđe u naviku. Za ljubav treba biti raspoložen svakoga dana. To nije nikakva bračna obaveza. To je bračno zadovoljstvo.
rasprave svedene na minimum
Ne mogu reći da u suživotu ne postoji ‘svađanje’. Bitno je kako to odraditi. Osnovna pravila su da nema vrijeđanja, ponižavanja, izvlačenja nekih starih zamjerki… Kao i sve, riješimo to s punim poštovanjem i uvijek se vodimo tezom da nije bitno tko ‘pobijedi’, nego da se razriješi uzrok rasprave. Inače, shvatili smo da nas te povremene rasprave ne udaljavaju, nego čak dapače, sa svakim riješenim nesporazumom naš odnos se podigne za jednu (ili nekoliko) stepenica više.
Foto: unsplash.com, pexels.com
