Ja ne znam kako je došlo do ovoga, no ginekološko ili opstetricijsko nasilje je nešto što postoji. Ne mogu vjerovati da mi se dogodilo. To je jedna od onih stvari za koje čuješ, ali si misliš (zapravo se nadaš) “ma ne može se to meni dogoditi”.
Može. Događa se. I događa se bez pravila. Čak i ako se super educiraš o porodu, svojim pravima i intervencijama pri porodu, čak i ako se pripremiš na moguće nasilje, opet možeš imati peh da se poklopi niz nekih ludih faktora i da ostaneš tamo, raširenih nogu, potpuno nemoćna. I trpiš uvredu, zastrašivanje, nasilno pregledavanje ili ignoriranje itd.
Povodom film festivala o ljudskim pravima ove godine, prikazivao se slovački film “Nevidljiva”. Dojmile su me se ponajviše tri scene. Prva u kojoj je prikazano kako u sali izgleda carski rez. Ja sam na kraju rodila hitnim carskim rezom u općoj anesteziji i vidjevši tu scenu rasplakala sam se kao kišna godina koliko mi je bilo žao što je moje tijelo to prošlo dok je moj um bio nokautiran anestezijom. Ne smijem ni pomisliti koliko je moja kćer plakala nemajući mogućnost dobiti utjehu svoje mame koja tamo nokautirano leži razrezana i u lokvi krvi. Možda niste o tome tako razmišljali, ali carski rez je velika abdominalna operacija prilikom koje sam izgubila puno krvi i jako puno energije i zlatne sate s mojom malenom.
Druga scena koja me dotaknula je porod žene u Slovačkoj gdje muž jest u pratnji, ali u jednom trenutku dok babica neprimjereno viče na ženu, muž govori nešto u stilu “ženo slušaj doktore ili ćeš me čuti kad dođemo kući”. Tako bi bilo mojoj mami da je moj tata bio na porodu. To je tako često naša realnost pa puno žena ni u snu ne želi muža na porodu.
A treća scena je u Danskoj gdje pitaju primalju/babicu/midwife da li se kod njih kao u Slovačkoj događa da medicinsko osoblje viče na rodilju. Primalja je zastala i zbunjeno prozborila “kako to mislite?!, Dankinje to nikada ne bi dozvolile.”
Zašto sam ja drugačija od neke Dankinje pa sam dozvolila da mi doktor u rađaoni kaže “poštujte pravila kuće ili se odmah dignite i odite u privatnu polikliniku” ili “počnite surađivati jer ću vam maknuti sve i jednu babicu iz boksa i rađat ćete sama”. Sa željom da se moji trudovi nastave, odlučila sam ne svađati se i zažmiriti na to i nastaviti s disanjem… Tek kasnije je u rađaonu pušten suprug koji mi je bio ogromna podrška kroz zadnje sate kidajućih trudova uz drip. Od muževa ulaska, liječnik više nije puno govorio. Nažalost ni ja nisam govorila jer su trudovi bili nesnosni, a beba se nije spuštala u porođajni kanal. Nije bilo moje doule ni educirane primalje da pokušamo još koji put tehnike spinningbabies-a. Od onog “dat ćemo samo malo dripa” nigdje u dokumentaciji kasnije nije pisalo koliko točno dripa je dano. Nigdje nije pisalo koji su bebi bili otkucaji kad je odlučen hitni carski u općoj anesteziji protiv koje sam se do zadnje sekunde borila iz uvjerenja da bih se od spinalne lakše oporavila i prije bila u stanju dobiti bebicu na prsa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zašto sam ja drugačija od Dankinje? I ja svojoj državi plaćam porez za zdravstvene usluge. I ja sam čovjek koji ima ljudska prava navodno zajamčena ustavom RH. Zašto ja još uvijek moram rađati u boksu, ctg-om prikovana uz krevet, a ako slučajno odlučim roditi kući pod medicinskim nadzorom primalje iz inozemstva, onda mi se prijeti raznim prijavama?
Znate zašto? jer se brojne žene prije mene na takvo ponašanje nisu žalile. Pretkinje one Dankinje su se žalile. Moje pretkinje su šutjele i trpjele. Ma nek’ je dijete živo i zdravo.
Ali svako zlo za neko dobro. Evo me sada ovdje, noću suzama i molitvom vidam rane, danju se iscjeljujem kroz dojenje i njen osmjeh, plaćam psihoterapiju i rehabilitaciju od poroda, žalila sam se nadležnim ustanovama, pridružila pokretu za promicanje prava žena i potičem druge da budu iskrene, iskrene prema sebi, da pokažu ljubav, ljubav prema sebi. Zauzimanjem za sebe. Postavljanjem i čuvanjem svojih granica. Osvještavanjem vrijednosti žene u sebi.
Cesto se zbog niza okolnosti u kojem se u tom trenutku dogadjaju, jednostavno ne snadjemo. Nisam bila zrtva ginekoloskog nasilja, ali nazalost u svakom poslu postoji odredjena osoba koja si ovakve stvari dopusta i cesto iz toga nesto i naucimo, zapamtimo i budemo spremije kada dodje do slicne situacije. Nakon sto mi je dijete slomilo nogu, imala je 10 mjeseci, zbog korone mi nisu dali da suprug udje na rtg. Dok je ona plakala jer ju boli a mi ju namjestamo u odgovarajuci polozaj, jednu nogicu nisu uspjeli dobro snimiti pa smo dosli sutradan ponovo jer je plakala pri samom dodiru na istom mjestu. Radila je ista ekipa i sestra mi je rekla “Mama, hocete li danas bolje drzati dijete da ga ne moramo i sutra zraciti?” Na sto sam ja momentalno imala spreman odgovor, jos od jucer, pa su me samo pogledali i rekli “Pozovite supruga.” Taj osjecaj pravde koji se stvorio u meni, dao mi je snagu i znala sam da sam postupila ispravno. Nadam se da je svako slijedece dijete imalo pravo na oba roditelja za vrijeme snimanja i da sam im barem u podsvjesti ostala urezana.