Sve je bilo sjajno. Trudnoća uredna, beba dobro. Obavila sam sve kontrole koje su bile potrebne, svi su nalazi bili uredni. Vježbala sam u trudnoći, a zatim se beba dosta spustila pa mi je bilo teže kretati se tako da sam prestala s vježbanjem. Sve je bilo u dogovoru s doktoricom. I dalje sam šetala, a živimo na 5. katu bez lifta tako da mi je to bila sasvim dovoljna vježba.
Došao je dan termina i išla sam na kontrolu. Ništa se nije događalo, nije bilo trudova, bolova i očekivala sam da ću prenijeti , kako kažu da to obično biva s prvorotkinjama. Sjedim u čekaonici s još podosta trudnica. Dolazim na red nakon cca. 2 sata, a u garderobi u kojoj se pripremaš za pregled je jedna trudnica koja ima problema s hlačama pa me ljubazno pušta neka uđem prije nje jer će njezini problemi potrajati. Bezuspješno sam joj pokušala pomoći jer se ne možeš sagnuti da ti život o tome ovisi!
s pregleda u rađaonu
Ulazim na pregled, penjem se na stol i doktorica onako filmski proviruje između mojih mogu i pita me jesam li dobro. Odgovaram da jesam i pitam je li sve u redu. Kaže da je porod počeo, krenulo je. Zabrinuto pita kako sam došla. Odgovaram da sam došla tramvajem. Jer i jesam! Kakav crni porod pobogu, ništa ne osjetim, baš ništa! Srećom pa radim u bolnici pa sam si kofer sa stvarima ostavila na svom odjelu baš za ovakvu situaciju. Dižu me, hitno trebam u rađaonu. Nisam javila mužu, mami, stvari su mi na odjelu, nemam spavaćicu, nisam spremna! Ja i dalje ne razumijem riječ hitno i kažem doktorici da trebam nazvati muža, želi biti sa mnom na porodu. Usput sam ga nazvala, on je na terenu sat vremena od Osijeka. Čujem da mu nešto ispada iz ruku i molim ga da ne žuri, ako stigne, stigne, sve je u redu. Mamu nisam nazvala, kolegica iz laboratorija koja mi je donijela stvari ju je nazvala jer sam vikala dok su me vozili da ju nazove i javi joj jer će me se odreći ako ne sazna na vrijeme!
Čekala sam da me pripreme, bila sam sama. Tisuću misli prolaze kroz glavu i na kraju se zbrajam: „Majo, žene rađaju od davnina, rodit ćeš i ti. A i izvadila si sva 4 umnjaka, i to je bilo strašno.“ Preživjet ću ja to sama, nema šanse da ovaj moj stigne. A i ne treba žurit, kad god stigne, dobro je stigao. Legla sam na krevet u rađaoni i čekala doktoricu. A onda je došao ON! Stigao je! Toliko sam bila sretna u tom trenutku što ćemo to proći zajedno, onako kako smo i htjeli.
od sreće do zabrinutosti
Porod je trajao nešto manje od 3 sata. Čim se Sara rodila, vidjela sam da nešto nije u redu. Cijelo joj je tijelo bilo crveno. Pomislila sam da će to sigurno nestati kad ju okupaju. Ali nije. Nitko mi nije ništa govorio o tome, apgar je bio 10/10.
Smjestili su me u sobu s još 3 rodilje. To je bilo odlično jer smo izmijenile iskustva poroda i onda vidiš da smo sve u istom „sosu“. Prvo tuširanje nakon poroda je apsolutni preporod! A onda kreću priče o mlijeku, dojenju i iščekivanjima prve stolice.
Sve staje kad ti dofuraju to malo klupko, umotano, mekano, maleno i mirišljavo. Jer nisi mogla ništa doživjeti kako treba odmah nakon poroda, u šoku si, beba je na tvojim grudima i gledaš i misliš kako ćeš ti to malo biće održati na životu!
Nisam osjećala ljubav odmah, onako kako su mi neki rekli – vidjet ćeš što je ljubav čim ti ju stave u naručje. Osjećala sam samo zbunjenost i potrebu da ju čuvam.
Tek kad je stigla u sobu nakon sređivanja, e onda su krenule majčinske emocije. Prvo zabrinutost. I dalje je crvena, puna plikića! Došao je doktor s viješću da je u pitanju kožna infekcija. Ok. Nije strašno sve što je izvana, zar ne? Dobila je terapiju, a ja sam učila dojiti. Zaista to dođe prirodno, kao da si odavno znala postaviti dijete za dojenje.
Prošao je prvi dan, pa drugi, pa treći. Vidim da nećemo kući i to mi je bilo za očekivati jer moja beba nije dobro, želim da ozdravi pa ćemo onda kući bez brige. Tada smo dobili vijest da nas prebacuju na pedijatriju i tamo nam je doktorica rekla da Sara ne odgovara na antibiotike dovoljno brzo, moraju probati s drugom terapijom. Njezin ju tata još nije držao. On dolazi u posjetu i govorim mu vijesti. I dalje ju ne smije uzeti. Brzo je suznih očiju otišao da ga ne vidim jer sam se raspadala pa se vratio nasmijan i tješio me. Hormonalna, tek rodila, bebe oko mene odlaze kućama, a mi smo tu. I dalje se tješim da ima i gorih stvari (mrzim to!) i pokušavam biti hrabra. Najgore je bilo tješiti bake i djedove. Oni samo pitaju kada ćemo kući… Oni su duplo zabrinuti! I za svoju djecu, a sad i za unuče.
Ja sam ostala sa Sarom u bolnici, bila sam u internatu dok mi jedna starija sestra nije rekla da odem kući, odspavam u svom krevetu i okupam se u svojoj kadi. Tada ću skoro pa ozdraviti! I tako je i bilo. Osjećala sam se loše jer ostavljam svoje dijete u bolnici, nisam s njom. Ali kod kuće sam bila samo preko noći. Cijeli sam dan bila u bolnici, a kad god je zaspala, otišla bih nešto pojesti i vratila se. Poslijepodne je dolazio i muž i odlazili smo navečer kad je zaspala. Čak sam išla i na svoju promociju, a zaista nisam bila raspoložena, ništa mi nije bilo važno. Ali sve smo prebrodili!
poteškoće s dojenjem
Dojenje nije išlo. Premalo mlijeka. U periodu Sarinog testiranja na sve, postojala je mogućnost i alergije na kazein, jedan od glavnih proteina u majčinom mlijeku. Izdajala sam se tih par dana dok je ona bila na posebnoj dohrani. Vidjela sam da to nije dovoljno i zaista sam se trudila. Sara je bila sjajna, što god su joj dali papati, papala je. Ja sam se i dalje trudila. I dalje nije išlo. Kombinirali smo moje mlijeko i nadohranu jer jednostavno nije bilo dovoljno, a ja sam bila očajna. Kao da nisam dovoljno dobra! Muž me stalno ohrabrivao i molio da prestanem, neće dijete biti gladno. Uslijed svog tog stresa mlijeko je jednostavno nestajalo.
Nakon 2 tjedna dana sve je išlo na bolje, a nakon 3 smo išli kući. Bile smo otpuštene prijepodne, ali su nam dozvolili čekati tatu dok dođe s posla pa da dođe po nas. Sjećam se njezinog izraza lica, kao da je ljuta što sad ide negdje. Mi smo jedva dočekali.
napokon doma
Onaj osjećaj da će mi srce eksplodirati sam osjećala kada sam ju stavila u njezin žuti krevetić koji ju je mjesecima čekao. Tada je sve krenulo, ono majčinsko. Morali smo ju kupati u posebnim kupkama i ići češće na kontrole, ali i to je prošlo. Sara je bila potpuno zdrava beba, a mi smo bili najsretniji na svijetu!
Ja sam se i dalje trudila oko dojenja. I dalje nije išlo. Posudila sam električnu izdajalicu jer sam ruke potrošila! Sad vidim koliko je to sve bilo pretjerano i koliko sam si oduzela vremena umjesto da sam uživala u tim prvim mjesecima majčinstva. Ide, ide – ne ide, ne ide! Vrlo jednostavno. Mučiš sebe, a samim time i dijete! Jer čuješ, čitaš i misliš da nisi dovoljno dobra. Pročitaš kako je najlakše „turit“ bočicu u torbu i landrat po gradu. Ja ipak mislim da je lakše „turit“ sisu (da prostite) jer bočicu ipak moraš pripremati, grijati, nositi i termosicu i ostalo. Zato, ne obazirite se na komentare, ne čitajte forume jer će se uvijek naći ona jedna osoba koja vas može totalno obeshrabriti. A to vam ne treba! Kao i inače, treba slušati sebe. A i ako sumnjate, ima dovoljno stručnjaka oko vas kao što su pedijatri, savjetnice za dojenje, patronažne sestre ili netko tko ima slično iskustvo, osoba od povjerenja.
Prvi dani majčinstva su zaista teški. Hormoni luduju, tvog tijela niotkud, ne spavaš, bdiješ, očekuješ previše od sebe.
Potraži pomoć ako misliš da ti je potrebna, podijeli obaveze, odmori. Dok beba spava, spavaj! Ali zaista. To sve prebrzo prođe i šteta je da prođe u stresu i umoru. Jer bit će ga i više nego dovoljno, nemoj si ga sama dodatno stvarati.
Sretno, mama, možeš ti to.
