Jeste li gledali Workin’ Moms? Najtoplija preporuka ako niste. Uglavnom, ima jedna epizoda u kojoj glavna junakinja Kate prilikom šetnje s bebom po šumi naiđe na…medvjeda. Medvjed zagrmi, a Kate mrtva hladna stane ispred kolica i počne glasno vrištati čime ga uspješno otjera. Bila realna ili ne, ta scena u kojoj do punog izražaja dolazi majčinski instinkt koja brani najprije život svog mladunčeta, a tek onda svoj, ne može vas ostaviti ravnodušnima.
Sjetila sam se te epizode slušajući jednu ženu kako priča o mom djetetu i njegovom razvoju. Slušala sam ju kako donosi hrabre zaključke o djetetu koje jedva poznaje samo zato što može, a kako su se usporedno s time mijenjali i moj izraz lica i moj ton, muž mi je nakon sastanka rekao da nije mislila ništa loše, a da sam ja odmah ušla u „mama bear“ mod.
„Želiš reći da sam bila agresivna?“
„Ne, ali si se postavila previše zaštitnički…“
Jesam li?
Razmišljala sam o tome putem do doma jer ja vam nisam jedna od onih majki koja misli da je njezino dijete nepogrešivo; štoviše, ponekad me čak i strah da ću radi pretjerane samokritičnosti biti jednog dana kritična i prema djeci. Međutim, ono što me smeta, a što sam osvijestila tek kad sam postala majka, jest da ćete u životu susresti brojne takozvane i samozvane autoritete koji će biti u poziciji da vam nešto nameću i sugeriraju i da si to generalno dopuštaju samo zato što – mogu jer su primjerice, dio neke ustanove u njihovom obrazovanju. I neće nužno uvijek biti u pravu i vaše dijete će zajedno s vama, zbog toga možda biti loše tretirano.
Doživjet ćete, ako već niste, da vam drugi roditelji spočitnu nešto o vašem djetetu, prilijepiti će mu neki epitet onako usputno, neko dijete će mu dobaciti nešto ružno, neki stručnjak će iznijeti određeno mišljenje. Rijetki će od tih koje ćete u životu sresti, imati dobrobit vašeg djeteta na umu. Ne nužno zato što su ljudi zli i žele da vam bude teško, već zato što su nesavršeni. Zato što nekad trebaju donijeti procjenu, a nisu imali dovoljno ili nisu željeli utrošiti dovoljno vremena i zato što ljude, pa tako i djecu, smještaju u kalupe.
E upravo zato postoji taj „mama bear“ mod. Mi smo zaleđe. Mi smo mreža.
To ne znači da trebate doći na igralište i svađati se s četverogodišnjim djetetom koje se ruga vašem četverogodišnjaku, ali sve ove starije osobe koje ste „dužni“ slušati trebaju znati da iza vašeg djeteta stoji netko tko će ga braniti. Pa čak i onda kada ne treba.
Potreba da zaštitite svoje dijete rađa se već u rodilištu – tada se, uostalom, zajedno s vašim djetetom, rađate i jedna druga vi jer roditeljstvo se možda uči, ali instinkt je prirođen. Upravo taj instinkt donijet će vam hrpetinu briga i kako moja mama vrlo utješno kaže: „nisi spavala tri godine, a nećeš ni sljedećih 60 godina“.
Zaštititi svoje dijete od ružnih događaja, loših ljudi i situacija, jednom riječju – traume, svakom je roditelju konstantno u glavi. Dok obavljamo standardne dnevne aktivnosti, po glavi vrtimo kako mu je u vrtiću, kako joj je prošao razgovor za posao, je li otišao kod doktorice da mu pogleda nalaze, hoće li se snaći u novoj školi, je li još uvijek tužna zbog one prijateljice, hoće li ju ovaj dečko povrijediti, hoće li moći živjeti od svog zanimanja, je li pametno odlučila ili bezglavo srlja, je li to bronhitis ili samo jača prehlada… zajedno sa svim ostalim preispitivanjima jesmo li im usadili dobre vrijednosti i hoće li se znati nositi sa svime što ih čeka.
I tako svaki dan za svaki aspekt njihovog života, svaku suzu, osmijeh, boru, ozljedu, alergiju, udah, izdah.
Zato mi nemojte donositi paušalne procjene o nečemu meni najvažnijem. To ne dopuštam. To u meni budi ljutnju i baca me u intenzivni mama bear mode.
Iskreno, sretna sam što mi mame to imamo. Mislim da nas to čini boljim ljudima. Snažnije smo i moćnije i zbog toga ćemo se bolje zauzeti za sebe jer hej, sad se zauzimamo i za nečiju mamu. Zato čvrsto vjerujem da bi svaka mama mogla bez problema razbiti jednog međeda, ali i mnogo mnogo više od toga.
Foto: unsplash.com
