Jednog sam kišnog jutra sanjarila o putovanju, bilo kamo, samo da se ide. Putovanje uopće ne treba biti daleko. Jedini je uvjet da hotel ima wellness i bazen. Istražujući po portalima s odličnim ponudama putovanja naišla sam na ponudu Hotela Picok u Đurđevcu. Da uz nju nisu nudili ulaznice u dječji zoološki, ne bih se uopće zainteresirala. Kakav je to dječji zoološki s devama u Đurđevcu? Počela sam čeprkati i istraživati i pronašla pravo malo blago za vikend bijeg.
put do Đurđevca
Rezervirali smo sobu, dječak i ja, i krenuli planirati svoj raspored obilaska. Naravno da smo ga se držali tek okvirno jer nismo znali da će nam biti toliko zanimljivo i da će nam vremena nedostajati. Đurđevac sam posjećivala u nekim svojim prošlim životima kad sam s dječakovim ocem putovala u Osijek i sjećam se da je do njega brežuljkasto, a od njega ravno. I zaista je tako. Do Đurđevca je brzo i lako stići brzom cestom prema Bjelovaru, ali nikako ne slušati navigaciju koja će vas poslati preko Farkaševca nekom uskom cesticom pa ćete imati osjećaj da ste otišli u šumu u berbu gljiva, a ne na neko proputovanje. Svaka čast Farkaševčanima kojima bih rado došla u goste, ali ne bih jurila njihovim ulicama.
Trebalo nam je oko dva sata putovanja jer smo krenuli iz zapadnog dijela grada, padala je kiša, bilo je sklisko i – išli smo preko Farkaševca pa smo se čitavim putem svađali s našom gospođom GPS optužujući ju da nas vodi u planine. U Đurđevcu smo prvo obišli – Lidl. Jer je baš na ulazu i baš nam je trebao koji sokić za sobu, koja igračka dvorac i nekoliko smrznutih pizza koje smo ipak ostavili za kupnju pri povratku. Dva dana u Đurđevcu i dva dana u kupovini u supermarketu. (Dječaku je trebalo baš sve, a ja sam bila u zen fazi na godišnjem.)
dolazak na destinaciju
Brzo smo pronašli hotel Picok koji je u centru mjesta uz prekrasan park i u neposrednoj blizini Starog grada Đurđevca. Osoblje je najveći plus hotela koji je već na izdisaju, ali ima sve što vam treba u ovim okolnostima – čist i udoban krevet i 20% popusta na masažu za goste hotela. Nismo znali kamo bismo prije odjurili. Odabrali smo Posjetiteljski centar koji se nalazi na uglu ulice koja vodi do dvorca i tik je uz predivan park. Tamo su nas dočekali ljubazni domaćini koje smo malo pričekali jer su imali sastanak pa nikoga nije bilo u muzeju po našem dolasku. Skoro sam doživjela infarkt misleći kako nećemo moći slijediti moj detaljni plan. Savjetujemo da se najavite ili posjetite vikendom.
Posjetiteljski centar
Kad smo ih dočekali bili smo sretni onime što smo vidjeli i čuli i zaboravili smo na početnu nervozu. Prvo smo liftom – vremeplovom – otišli na prvi kat u čarobnu sobu sa zvjezdanim svodom u kojoj smo se zavalili u udobne vreće i pogledali predivnu priču praćenu zvučnim i svjetlosnim efektima. Moj je sin upamtio Pozoja i patuljke koji drže zemlju i zaželio to gledati još koji put. Centar je otvoren ovoga ljeta i opremljen iz EU fondova. Prati Đurđevačke pijeske i objašnjava nastanak zemlje, pijeska i životinjskih i biljnih vrsta na pješčanu tlu. Nudi mnoštvo interaktivnih eksponata koje smo mogli vidjeti spuštajući se s kata u prizemlje. Stol s fosilima životinja, vulkan koji trebaju istovremeno dodirnuti tri osobe kako bi izlio lavu, simulacija potresa na ploči… Ovo zadnje nas nije impresioniralo jer se potresa još dobro sjećamo.
Pomoću VR naočala prošetali smo prošlošću i zvijezdama. Igrali smo igre, dirali pijesak i lovili leptire. Sadržaja za dva sata zabave.
Naše Fora priča bajkovito putovanje nastavili smo u hotelskom kompleksu sauna gdje sam bez problema otišla na deset minuta u saunu dok se dječak družio s djelatnicama, a onda smo rezervirali masažu nakon večere i otišli na kupanje u bazen. Večera je bila u ugodnom hotelskom restoranu koji je uređen u tradicionalnom štihu. Hrana je obilna, ali nismo s njom bili toliko oduševljeni kao idući dan u restoranu u dvorcu. Za doručak smo se počastili krem palačinkama koje su zaista bile ukusne i najbolje jelo koje smo u hotelu pojeli.
hrvatska Sahara
Nakon masaže smo otišli uživati u pogledu na maglu i zaspali u udobnom krevetu. Iduće smo jutro doručkovali i ponijeli nešto jabuka prema Hrvatskoj Sahari, edukativnom centru u kojem možete vidjeti i hraniti deve i domaće životinje, a nalazi se odmah iza hotela. Ispred centra je replika malenog sela koje nas je oduševilo i gdje smo se zabavili vireći kroz prozore kako bismo vidjeli što kolibe skrivaju. Jedna je skrivala hladnjak, pa nam ništa nije bilo jasno.
legenda o picoku
Đurđevac je poznat po legendi o picoku – piceku. Ispričala sam ju dječaku i on je posvuda tražio tog piceka. Pitali smo i u hotelu i restoranu, a onda i u Hrvatskoj Sahari – gdje smo ga konačno našli – živog. Dom je to šarmantnog Romea, Dine i njihove bebe Bele, koja je jedina deva rođena u zatočeništvu u Hrvatskoj. Uz njih je i rođakinja Đurđa mekog nosa spremna primiti fine jabuke koje smo ponijeli. Domaće kokoši i dva pijetla dijele dvorište s kozama, magarcima i ponijima. Ljubazni domaćin, pazitelj životinja, dao nam je kruh kojim smo hranili i trenirali životinje. Dječak im je objašnjavao kojim redoslijedom jesti kako bi sve bilo pravedno. Jedan je poni bio hlapljiv pa mu je remetio planove.
Stari grad Đurđevac
Tri koraka dalje je Stari grad Đurđevac s predivnim drvenim putićima za penjanje uz zidine i jako lijepim restoranom u unutrašnjosti. Na katu je muzej u kojem smo pronašli maketu legende o picokima od legića i prepariranog picoka. U muzeju se može vidjeti izložba slika – promjenjiv postav, i tradicionalni postav povezan uz Legendu o picokima. Na ulazu u drugu prostoriju je u jednom kutu prikaz strašnog Turčina i upozoravamo da nije baš za najmlađe. Nisam bila spremna pa smo prvi put iz muzeja trčali u suzama. Ipak smo se kasnije vratili pogledati što sve tamo ima jer je ljubazna djelatnica upalila svjetlo i pomogla pobijediti strah. Najviše nam se svidjela maketa iz legića, a uz nju je i slikovnica Božice Jelušić na narodnom dijalektu. Naravno da smo ju kupili. Njeno nam je čitanje kasnije bilo zabavno iskustvo uz objašnjavanje svih nepoznatih riječi lokalnog govora i detalja legende.
Drugi smo dan ručali u restoranu unutar zidina. Jeli smo lungića u šumskom voću s njokama od bundeve i bilo je odlično, za prste polizati. Nakon dugotrajnog nagovaranja mene, ponovno smo otišli u Posjetiteljski centar poslušati priču i igrati se igre slaganja leptira i jedenja mrava. Zadnja prostorija je puna pijeska pa to imajte na umu ako idete s najmlađima. Njima će to sigurno biti zabavno, ali nisam sigurna koliko će biti vama.
Đurđevački pijesci
U gradu možete vidjeti mnogo Roma, ali nam je posebni doživljaj bio otići do same lokacije Đurđevački pijesci jer se prolazi uz naselje u kojem žive Romi. Cestom šeće mnoštvo pasa bez straha od automobila, pokazujući vam tko je ovdje šef, pa smo bili strpljivi i čekali da se oni posvađaju pa da mi prođemo dalje.
Lokalitet je divno uređen klupama, putićima i tablama koje objašnjavaju biljni i životinjski svijet. Bila je jesen pa nismo mogli uživati u mnoštvu vrsta leptira koje su posebnost ove malene hrvatske pustinje. Prošetali smo do osmatračnice koja je nažalost u lošem stanju pa je na nju zabranjeno penjanje i igrali se kauboja trčeći stazicama. Umorni i puni pijeska u cipelama vratili smo se do auta. Pozdravili smo se s pijeskom, Lidlom i ljubaznim Đurđevčanima te krenuli kući. Doći ćemo opet na Picokijadu ili u božićno vrijeme kad je dvorac predivno ukrašen, a deva ima važnu ulogu u živim jaslicama.
Naša ostala putovanja:
Međimurje i naše malo bajkovito putovanje – Supermame
putovanje na Brijune s djecom – bajkovita pustolovina! (supermame.hr)
