zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“?

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl.

Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja.

Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako.

Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli.

Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže što je ok, a što nije. Tražimo odgovore izvana.

Što to govori o nama? Koliko smo mi kao generacija roditelja uopće zreli biti djeci vođe ako konstantno tražimo svog vođu? Ako konstantno tražimo validaciju?

Jesam li zaronila preduboko?

Ajmo ovako. Uloga roditelja je svakako teška i izazovna. Nema priručnika, nema uputstva za upotrebu i nitko nas na to baš ne pripremi.

Ali, što ako postoji razlog za to? Što ako to baš tako treba biti? Često napominjem da „rastemo skupa sa svojom djecom“ jer to doista i jest tako. Naša uloga roditelja raste i razvija se svakoga dana i to najčešće kroz praksu. Pokušaj-pogreška.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Tražeći smjernice izvana, zaboravljamo pogledati unutra. Treba li nam stvarno netko drugi reći da uplakano dijete zagrlimo?

Imam svoju teoriju zašto je to tako.

Kao djevojčice, odgajane smo (uglavnom) da budemo tihe, mirne, pristojne, da ne privlačimo pažnju, da ne pokazujemo ljutnju ili bijes, da budemo slatke i benigne, da služimo drugima i da šutimo. Da trpimo.

Potom odrastemo ne znajući tko smo. Došlepamo se do 30ih (najčešće) i potisnuti bijes počne izlaziti. Iako ne znamo tko smo, napokon počinjemo znati tko nismo. Nismo tihe, nismo bez glasa, nismo baš ni pristojne, a bome, daleko smo od benignih djevojčica.

Ali ipak, sve smo to same osvijestile i to na teži način. Naše majke pripadaju drugoj generaciji. Generaciji žena, majki, patnica koja su žrtvovale sebe za sve oko sebe. Koje su bile primorane na tu istu žrtvu iz prostog razloga da bi opstale.

Mi to više ne želimo.

Ali manjak vodstva koje smo doživjele u djetinjstvu proviri kao zvijer svaki put kada vičemo na svoje dijete iz očaja. Proviri kada nas preplavi strah da radimo krivo. Proviri kada iz tog stanja želimo „samo da nam netko kaže što činiti“.

Često nismo svjesne da time samo zadovoljavamo ono minimalno.

Naša djeca ne trebaju od nas da nikad ne griješimo. Naša djeca ne trebaju da uvijek znamo točno što reći. Naša djeca ne trebaju robote koji za svaku situaciju imaju u glavi spremljen folder o tome kako „reagirati ispravno“.

Oni samo trebaju autentičnog roditelja. I ne, nemoj sad odustati od čitanja koliko god ti se povraćalo na riječ autentično.

Od svakog savjeta koji si ikad pročitala ili čula, uvijek, ali baš uvijek će biti važnije da taj savjet apliciraš na sebe i na svoje unutarnje dijete. Jedino tako ćeš zacijeliti svoje rane. Jedino tako ćeš sazrjeti iznutra i saznati tko si i kakva si ti zapravo majka. Jedino tada ćeš moći postati vođa koje tvoje dijete treba. Jedino tada ćeš čuti svoju intuiciju i poput snažne, ali nježne lavice znati što ti je činiti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Zato kada plačeš, potraži taj zagrljaj.

Kada se kritiziraš reci sebi da je ok.

Kada padneš i udariš se, stavi šareni flaster.

Kada upadneš u (odrasli) tantrum imaj strpljenja i ljubavi za sebe.

Primjeni svaki savjet o roditeljstvu prvo na svoje unutarnje dijete.

Tvoje dijete će ti biti zahvalno.

Znam da si predivna majka. I ti i ja nastaviti ćemo čitati, istraživati i učiti. Tražit ćemo savjete i primjere. Obje ćemo gledati što ne činiti i što činiti. Ja ću nastaviti stvarati sadržaj koji inspirira i onaj koji kaže što ne činiti.

Ali ono što ću svakako raditi i dalje je brinuti o svom unutarnjem djetetu, njegovati svoju intuiciju, osjećati majčinstvo više nego čitati o njemu i donositi odluke za koje neću nužno tražiti validaciju izvana.

Jer sam lavica.

Jer sam Supermama.

Jer si i ti!

Foto: unsplash.com

 

NIKOLINA Po struci menadžerica tržišnih komunikacija, a po duši zaljubljenica u osobni razvoj i cjeloživotno učenje. Poduzetnica i mama. Kreatorica Malish Velish kartica za jutarnju i večernju rutinu za mališane. Lice iza istoimenog Instagram profila na kojem kroz zanimljiv i razumljiv sadržaj dijeli svoj put osobnog razvoja kroz majčinstvo te pomaže drugim mamama uspostaviti rutinu za sretnog mališana i još sretniju mamu.